U ono vrijeme: Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.

Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«

A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«

 

„…ugleda Isus čovjeka…“

  • Tekst nam odmah nakon ovih riječi donosi i čovjekovo ime – radi se o Mateju.
  • Pa ipak, ono što tekst naglašava nije njegovo ime – Matej – nego: čovjek. Isus ugleda čovjeka. Isus u Mateju vidi ljudskost, vidi čovjeka.
  • Nije to mala stvar: carinici su bili omraženi od svojih sunarodnjaka, jer su od njih (od svojih!) ubirali, a davali okupatorima!
  • Pa ipak, Isus vidi čovjeka.
  • Tekst nam tako ne priča toliko o onodobnom pozivu Mateja, koliko nam želi predočiti susret Isusa i čovjeka.

 

„Pođi za mnom!“

  • Isusov poziv je direktan i sažet.
  • Naglašava da njega – Isusa – treba slijediti: „slijedi mene!“, tj. „Pođi za mnom!“

 

„On usta i pođe za njim.“

  • Nema odugovlačenja: tekst ne donosi naznaku da se čovjek Matej premišljao, „nećkao“, da je protestirao ili pak postavljao cijeli niz (ponekad možda i nepotrebnih?) pitanja (Kako? Zašto? Zašto sada? I zašto baš ja?).
  • Sve je kratko, jednostavno i neposredno: „on usta“. On dakle odmah usta. On jednostavno „pođe za njim“. Čovjek Matej čuo je i razumio poziv te stoga svojim tijelom odgovara istoga trena: više ne sjedi, nego ustaje! Čovjek Matej kreće! Kreće za Isusom!

 

Isus traži i gleda gdje je čovjek. Čini to i danas. Isus danas želi ugledati čovjeka.

 

Isus traži, gleda, vidi čovjeka – i u meni!