U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Oganj dođoh baciti na zemlju

pa što hoću ako je već planuo!

Ali krstom mi se krstiti

i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!

Mislite li

da sam došao mir dati na zemlji?

Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.

Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena:

razdijelit će se trojica protiv dvojice

i dvojica protiv trojice

— otac protiv sina i sin protiv oca,

mati protiv kćeri i kći protiv matere,

svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

“Oganj dođoh baciti na zemlju!” | izvor: https://bit.ly/3p30KHY

 

Dosada u Lukinom evanđelju spominjanje ognja nije donosilo radost:

    • U 3. poglavlju Ivan Krstitelj kaže kako će Krist krstiti „Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.“ (Lk 3,16-17)
    • U 9. poglavlju Jakov i Ivan bjesne na stanovnike jednog samarijanskog sela nakon što ih ovi nisu primili, te govore Isusu: „Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?“ (Lk 9,54)

 

Pa ipak, Isus nije ispunio Krstiteljevo naviještanje – nije palio takvim ognjem. Isus nije dao svoj pristanak na traženja dvojice učenika – dapače, prekorio ih je, te su nastavili dalje svoj put.

 

Kakav onda oganj donosi Isus?

Oganj Duha Svetoga. Oganj svoje ljubavi. A taj se rasplamsava njegovim predanjem na drvu križa. Daje im se na dan Pedesetnice, kako nam donosi Luka u Djelima apostolskim: „I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga.“ (Dj 2,3-4)

Tim ognjem zapaljeni, učenici sada hrabro naviještaju radosnu vijest, spremni za nju ne mučiti druge, već zbog nje sâmi, ako treba, podnijeti trpljenje, vježbajući se u ljubavi Kristovoj razlivenoj na drvu križa.

 

A kako to da onda ipak Isus u današnjem evanđeoskom odlomku govori o razdjeljenjima? Da, govori, ali ako promotrimo bolje, vidimo da ne govori o razdjeljenju među braćom, među onima koji žive po radosnoj vijesti, već o razdjeljenju koje nastaje između onih koji radosnu vijest prihvaćaju i po njoj žive, i onih koji ju ne prihvaćaju i žive po starom. Zato je razdjeljenje ovdje ne među braćom (među onima koji prihvaćaju radosnu vijest), nego uvijek između jedne starije i druge mlađe osobe – prva ne prihvaća novost radosne vijest, a druga to čini.

 

Za razmisliti nam je o tome.

Jer, koliko puta naviještamo Krstitelja umjesto Krista, gotovo prijeteći ljudima ognjem neugasivim što ih ima pročistiti ili, još gore, kazniti?

Koliko puta, bijesni što – po našim kriterijima! – nismo uspjeli ili nam se netko usprotivio, poput Ivana i Jakova zazivamo oganj koji ima kazniti naše neistomišljenike, a zapravo našu braću?

I nastavno na posljednje, koliko puta, držeći se jedinima koji su u posjedu istine, znamo bacati oganj i priželjkivati njegovo rasplamsavanje među svojom braćom, među kršćanima, umjesto da uporno tražimo putove jedinstva?