Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer — svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

 

Tko ima prvo mjesto na crkvenim slavljima? Onaj tko predsjeda slavljem – biskup (prezbiter)? Onaj tko sjedi u prvom redu? Jesu li prva mjesta možda zauzele one žene što svaki dan pohode crkvu i mole krunicu? Ili je prvo mjesto neko „duhovno“ mjesto, pa ga zauzima osoba iz zajednice koja je najsvetija (što god mislili tom riječju izreći), najpozornija, najuzornija?

Nema prvih mjesta na euharistijskom slavlju. Jer logika nije linearna, već kružna: okupljeni smo oko oltara, dakle oko Isusa Krista.

Oltar je središnje mjesto liturgijskog slavlja – oko njega smo okupljeni. Ne postoji više – u obnovljenoj liturgiji – ispred i iza oltara, iako tako i dalje znamo govoriti: „Svećenik stoji iza oltara.“ „Vjernici, u tom ćete trenutku doći ispred oltara.“ „Ministranti, obiđite oltar: prvo ćete stajati iza oltara, potom dođemo ispred, pa se naklonimo, pa idemo dalje…“

Nema više ispred, nema iza. Ima samo oko oltara. To znači da nema povlaštenih mjesta, nego svatko ima pristup oltaru, svatko može doći Kristu.

Euharistija jest ustrojeno slavlje: postoji sjedalo za predsjedatelja (biskupa, tj. u njegovoj odsutnosti, prezbitera), idealno – i sjedalo za đakona, za kolegij prezbitera, itd. Ali sva su sjedala oko oltara. Sva su njemu usmjerena. Euharistija je slavlje na kojem se ne moramo moći „izlaktariti“ za dobro mjesto, jer je svako mjesto dobro. Svako je mjesto mjesto časti, jer je pred Kristom. Nema potrebe uzvisivati se i ponižavati druge, jer je uzvišenost već tu – dana u sustolništvu Isusa Krista.

Prijatelji, svi koji smo na euharistijskom slavlju, pomakli smo se naviše – bliže Isusu Kristu – koji nas na gozbi svoje ljubavi časti sâmim sobom.

O kad bismo tako i slavili!