U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost. Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći. Pazite dakle kako slušate. Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što misli da ima.«

Svijeća treba prostora – zraka – eda bi mogla gorjeti i širiti svoju svjetlost. Takav prostor za „disanje“ potrebuje i istina koja se želi objaviti drugima.

Svjetlo se širi. Svjetlo svijeće može upaliti novu svijeću, a da sâmo ne izgubi svoga sjaja: onomu dakle tko ima, dat će se još. Onomu tko svoje svjetlo dijeli, daje se još svjetla. Svjetlo se širi. Svjetlo obasjava.

Kako mogu proširiti svoje svjetlo? Zašto to ponekad ne činim? Bojim li se da bi ga tada bilo manje za mene?

Kako mogu svoje svjetlo izvući ispod posude, što (tko) ga može ponovno upaliti?