U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’«

 

 

I nikoga putem ne pozdravljajte.

Ova Isusova opaska nije znak pomanjkanja osjećaja za pristojnost, već pokazatelj hitnosti naviještanja evanđelja. Naime, pozdravi na biblijskom Istoku bili su dugotrajni, nikad završavajući događaji. A žetva je velika! K tomu radnika je malo! Nema se dakle vremena za gubiti!

Razmišljam: koji su danas zadaci koje imam obaviti? Koja je moja današnja misija? A što me u tome ometa? Gdje gubim i više vremena od potrebnog?

Što ću po tom pitanju učiniti?