U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.«

Jacopo Tintoretto, The Baptism of Christ | izvor: https://bit.ly/3dxH3RB

Često nisam znao što bih s ovim odlomkom, što bi to značilo veći, a što najmanji (u kraljevstvu nebeskom).

Sve dok nisam čuo jedan biblijski komentar koji kaže ovako: Isus, kada govori o najmanjem u kraljevstvu nebeskom, misli na sebe!

E sada već stvari imaju smisla, jer biti velik gubi svaki dotadašnji smisao!

Tj., biti najveći (dakle najmanji) znači biti poput Isusa: zauzeti posljednje mjesto. Tražiti kako mogu služiti, umjesto da budem služen.

To je i otajstvo prema kojem koračamo tijekom došašća: u Božiću slavimo vječnu Riječ koja se snizila i postala djetetom.

Jedan oduševljavajući primjer takvog zauzimanja zadnjeg mjesta jest i bl. Charles de Foucauld, koji sljedeće godine ima biti proglašen svetim.

Želim li u svojem životu silovito se probiti na ljestvici uspjeha, ostvarenja, društvenog položaja?

Ne mogu li prigrliti jednu drugu logiku – snižavanja i služenja?

Koje je posljednje mjesto koje imam zauzeti?