U ono vrijeme:

Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju? «

Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih. «

Nato će mu pismoznanac: »Dobro učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve. « Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega! « I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

 

Redovito je ovaj slijed: Prvo i prvo, ljubi Gospodina Boga. Potom, ljubi bližnjega svoga (kao sebe samoga).

Smijem li predložiti nešto drugačiji pristup?

Prvo se pitam kako ću moći ljubiti brata čovjeka. Primjećujem međutim kako bližnjega neću moći ljubiti ako najprije sâm sebe ne volim, jer drugoga imam ljubiti kao sebe samoga. Ona osoba koja sebe mrzi ili ne prihvaća stoga bolje da se u takvu pustolovinu uopće i ne upušta! A zavoljeti sebe – to će mi biti moguće tek kad prihvatim (povjerujem i osjetim) kako me Bog neizmjerno ljubi.

Tada i „zapovijedi“ spomenute u evanđeoskom odlomku shvaćam u novom svjetlu:

    • Najprije, temelj na kojem kao čovjek i kršćanin imam stajati jest Božja bezuvjetna ljubav za mene. Prvo se imam u to uvjeriti. Mogu mi pomoći razni svetopisamski tekstovi (primjerice Iz 43,1-7; Iz 49, 14- 16; Ps 139), razmatranje Isusove muke i smrti, euharistijsko slavlje gdje nam se Gospodin daje i poslužuje nas, ljubav koju smo primili u obitelji ili od prijatelja i sl. Bez te uvjerenosti kršćanski život je nemoguć. A kad iole na takvu Božju ljubav „nasjednem“, počinjem nazirati kako se Božja ljubav razlijeva u sve kanale moga bića: ona čisti moje srce, ispunja moju dušu (tj. život), bistri moj um i obnavlja moje snage. Tek kad se u takvu, bezuvjetnu Božju ljubav za mene uvjerim ima smisla kretati na sljedeća dva koraka.
    • Kada prihvatim da me Bog ljubi, mogu i sâm sebe ispravno ljubiti – prihvatiti sebe, zavoljeti sebe. Dakako, ne radi se o nazovi-ljubavi koja bi ispunjavala sve moje mušice i trice, nego o tome da se polako učim na sebe i svoj život gledati onako kako na njih gleda Bog.
    • Napokon sada, osvjedočen Božjom ljubavlju za mene, i ako ništa više barem na putu učenja o ljubavi prema samome sebi, krećem u avanturu voljenja druge osobe.

Pa bilo nam sa srećom!