U ono vrijeme: Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.« Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Tá i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ – i ode, drugomu: ‘Dođi!’ – i dođe, a sluzi svomu:, ‘Učini to’ – i učini.« Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom.«

Jedan dio ovog evanđeoskog odlomka – Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječi i izliječen će biti sluga moj – čujemo, pače izgovaramo, svaki puta kada sudjelujemo na svetoj misi (još uz to umjesto uđeš kažemo uniđeš, kud ćeš bolje).

I možda je baš ta učestalost ono što nam onemogućava da uočimo jednu u oko ubadajuću nelogičnost ovog evanđelja.

Hajdemo si predočiti čitavu situaciju kao da ju prvi puta susrećemo.

Zamislimo sebe na mjestu satnika.

Netko tko mi je bitan je bolestan.

Dolazim Isusu za kojega držim da mi može pomoći. Dolazim i pitam: Isuse, molim te doći mi u kuću izliječit bolesnika. Molim te!

Isus mi kaže: Da, u redu, doći ću. Ja ću doći izliječiti bolesnika.

A ja na to odvraćam: Ma ne, Isuse, ne trebaš dolaziti, jer ja nisam dostojan da mi uđeš u kuću, nego samo reci riječ, i ozdravit će bolesnik.

Uočavam li sada nelogičnost?

Prvo molim Isusa da dođe izliječiti bolesnika.

I najrazumnija reakcija na Isusov potvrdni odgovor – jer Isus kaže da će ga doći izliječiti – bila bi: Hvala ti, Isuse! Odlično, super, hvala! Nisam očekivao da ćeš odmah reći da i da ćeš odmah doći. Evo, ovdje je kuća, nema daleko, u susjednoj ulici.

Zar ne bi to bila reakcija kakvu očekujemo?

Međutim, to se ne događa u današnjem evanđelju.

Na Isusov potvrdni odgovor satnik kao da se povlači i kaže: Nisam dostojan da dođeš u moju kuću. Kao da je promijenio mišljenje i sada ne želi da Isus dođe u kuću izliječiti njegovog slugu.

Jedna interpretacija išla bi za time da tu na vidjelo izlazi velika poniznost satnikova – on shvaća svoje stanje i nazire Isusovu veličinu, te posljedično uočava kako između toga dvoga stoji velika razdaljina te da je i za razumjeti što Isus ne treba stupiti u kuću čovjeka kao što je on.

Međutim, ta interpretacija ne stoji.

Posrijedi je jedna puno jednostavnija stvar.

A do nje dolazimo ovako uočavajući kako se u tekst (u mnoge prijevode, ne samo u hrvatski) prošvercala jedna pogreška. Isusov odgovor nije kako stoji Ja ću doći izliječiti ga. Njegova rečenica uopće nije potvrdna, nego upitna – i to još s dodanim uskličnikom. Ona bi u prijevodu glasila otprilike ovako: Ja da ga dođem izliječiti!?

Zar ja trebam doći izliječiti ga!?

Bome, ne zvuči nalik onome kako stoji u lekcionaru Ja ću doći izliječiti ga. Isus se doima gotovo neugodan spram satnika. On ne samo kao da ne želi stupiti u njegovu kuću: u njegovom odgovoru gotovo da naziremo gnušanje. 

Međutim satnikov odgovor odjedanput ima puno više smisla: on koji je od Isusa na ovakav način dobio odbijenicu sada, unatoč takvom pa i neugodnom za čuti odgovoru, ne odustaje.

On kao da odvraća: U redu, da, imaš pravo Isuse, ne priliči da čovjek poput tebe ulazi u kući nekoga kao što sam ja. Ali – i sada tu dolazi i duboka teologija kao i tolika vjera koju Isus pohvaljuje – na samu tvoju riječ dogodit će se promjena i on će biti izliječen. Drugim riječima, dovoljno je da Isus kaže i da se stvar dogodi, da bude. Isusova riječ je poput Božje s početka Svetoga pisma – ona stvara: Bog kaže i tako bude (Neka bude svjetlost. I bi svjetlost.).

I sada je Isus zadivljen.

A satniku biva po njegovoj vjeri.

Tako neka bude i s nama ovoga Došašća: kao što sam u jučerašnjoj riječi istaknuo, Došašće nije vrijeme pukog čekanja, već radosnog iščekivanja koje je prožeto našom aktivnošću i zalaganjem – našim hodom u vjeri.

Stoga ovih dana nemojmo popustiti našoj lijenosti.

A kada se odvažimo na aktivnost, nemojmo se dati zastrašiti prvom ili drugom preprekom.

Ne posustajmo ni onda kada nam se učini da čak ni Bog ne mari za našu stvar.

Mi i tada nastavimo dalje, aktivno se trudeći, i u nadi iščekujući…

… njegovu riječ.

Koja stvara.