U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova, pa ga zamoli da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu, i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.

Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Doista, zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se prenerazio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Raphael, The Miraculous Draught of Fishes – izvor slike: https://bit.ly/3lxcjUg

Inicijativa je Isusova: „Spazi dvije lađe (…) Uđe u jednu od tih lađa (…) Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo“. Robert Barron govori o invaziji milosti: Isus preuzima inicijativu, ulazi bez pitanja, sjede (što je znak da će poučavati) i počinje govoriti. Inicijativa je Isusova. Prvi korak je njegov.

„Izvezi na pučinu!“ Isus, čovjek s kontinenta, ide poučavati Šimuna (koji je po zanimanju ribar) kako će pecati! Riba se lovi noću. A ova je za Šimuna i njegove prijatelje bila neuspješna. Najmanje što im sada treba jest neki tip iz Nazareta koji će im pametovati kako trebaju raditi vlastiti posao!

Ali Isus nije bilo kakav tip, i njegove riječi nisu bilo kakve riječi. To zna i Šimun. Stoga, na njegovu riječ, baca mreže.

I one im se gotovo razdrle! Isusova riječ, jednom bačena, ne ostaje bez ploda! Isus svjedoči Boga kojemu ništa nije nemoguće. „Mnogo riba“ označava zajednicu – zajednicu ljudi koju Isus želi okupiti – ljude prema kojima imaju biti bačene mreže Božje ljubavi. To su dakako siromašni, oni na marginama, od većine odbačeni.

Šimun je sada prestravljen: sraz Isusove riječi koja svjedoči Boga s kojim ništa nije nemoguće i vlastite grešnosti koja se nameće kao ona koja bi tu Božju svemoć ipak mogla dovesti u pitanje baca Petra u stanje panike: „Idi od mene!“, odvraća on Isusu. Doslovce ga tjera od sebe! Nasjeo je Petar na podvalu koju mu prodaje njegov strah.

Međutim, ono što Petar čini se tako teško prihvaća – vlastitu grešnost – za Isusa ne predstavlja nikakvu prepreku eda bi ga učinio osobom kakva mu je potrebna za njegovo poslanje: ribarom ljudi.

Često mislimo da na Božji poziv za vlastiti život nismo u stanju odgovoriti, jer da nismo dovoljno sposobni, da vrsnoća poziva nadvisuje naše kvalitete, da će se kad-tad naše slabosti pokazati nepremostivom preprekom u odazivu na Isusovu inicijativu.

Često su to, ma gotovo uvijek, pomalo panične reakcije, produkti obrambenih mehanizama koji nas žele skrenuti s puta odaziva. A zapravo u pozadini takvih reakcija stoje laži laži proizašle iz naših strahova uz koje smo pristali.

Sjetiti nam se tada da Bog nema problema s našim grijesima, jer ih oprašta: on nas ne „pika“ za našu prošlost. Njegov pogled usmjeren je na našu budućnost. I kada dopustimo da njegov pogled postane i naš, onda vidimo kamo taj pogled smjera – na ljude – siromašne, odbačene i one na marginama, koje smo pozvani „upecati“, tj. izvući ih iz vodâ smrti koje im prijete oduzeti život.

Stoga si na kraju ovog odlomka postavljam pitanje: zašto se i dalje bojim? Zašto dopuštam strahu da mi prodaje laži kojima tako lako povjerujem?

Ili, još bolje: kako napokon mogu smoći hrabrosti i konačno se odvažiti „izvesti na pučinu“?