U ono vrijeme: Dozva Isus narod i svoje učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.

Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju — njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svojega zajedno sa svetim anđelima.

Još im govoraše: »Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili.«

Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.

Zvuči kao nekakav trik, kao varka.

Ako misliš da imaš, nemaš. Tek kad sve izgubiš, onda ćeš dobiti…

U jednom duhu mislit ću i govorit ću si: treba se čuvati; treba se paziti, čvrsto uza se držati ono što mi pripada i ono što je moje, ne puštati to lako, zapravo nikako, iz ruke.

A u drugom duhu mislit ću upravo obratno: ovo blago koje mi je dano, a i ono koje sam sâm stekao, nije tu kako bih ga bjesomučno čuvao i škrto trošio – i to, razumije se, samo na sebe. Na taj bi se naime način blago upropastilo, gnjilo bi, te naposljetku ne bi bilo ni za šta drugo nego za to da se baci. 

Nego, ako ono što imam nesebično razdajem – e tad to imam! Kako? Pa upravo tako što sam to razdao drugima – eto ga, gle!, imam ga – baš zato jer je u rukama drugih, moje braće i sestara.

Duh je to evanđeoski: u razdavanju svoga prepoznati ímanje.

Duh je to Isusov: u križu prepoznati život.