»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.

Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.

A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«

 

Evanđelist Marko koristi se proročkim jezikom kako bi opisao pad sustavâ koji ljude tlače.

Ti sustavi – sunce, mjesec i zvijezde – su sva nazovi-božanstva, sve ono što nije Bog a stavlja se na njegovo mjesto.

Sve će to uminuti istom kada ugleda Sina Čovječjega kako dolazi na oblacima, tj. njihova moć postaje ništavna, jer Sin se Čovječji pokazuje u svojoj pravoj božanskoj moći.

Stoga se zajednica okupljena u Isusovo ime ne boji, nego pobjeđuje strah povjerenjem u Oca. Jer, sve će ono – sunce, mjesec, zvijezde (sustavi moći koji tlače) – uminuti, ali Isusove riječi neće uminuti: u njima nam je sigurnost.

Ta sigurnost nije poljuljana neznanjem točnog vremena ovih događaja, jer sve je položeno u ruke Očeve.

Zajednica okupljena u ime Gospodina Isusa stoga korača naprijed, te pobjeđuje strahove koji je spopadaju ne uzvraćajući nasiljem na tlačenja različitih sustava moći, već izdržavajući snagom Duha Svetoga ona naviješta i živi Evanđelje, a sve u strpljivom povjerenju u Oca, u čijim rukama pronalazi milost i zaštitu.