Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:

»Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’

 

 

Današnje evanđelje započinje provokacijom: nikome od ljudi koji su u nizu po hijerarhiji navedeni ne dolazi riječ Božja. Nikome od njih, nego Ivanu, sinu Zaharijinu, i to u pustinji! Ono što je na prvi pogled začuđujuće, biblijskom čovjeku postaje mjesto koje poznaje. Jer, Bog ne bira elitu (careve, upravitelje, svećenike), već je povlašteno mjesto susreta s njim pustinja – ondje smo pred samima sobom i pred njim u tišini, ogoljeni. U istini, dakle.

I što njegova riječ govori?

Da će svako tijelo vidjeti spasenje Božje!

Da je Božja ljubav tu – ponovno – ne samo za neke „odabrane“ („probrane“), ne samo za uski elitistički krug, već za svakoga čovjeka! Bog voli svakoga čovjeka (pa i onoga koji mi jezivo ide na živce, kao i onoga koji mi čini nažao).

A obraćenje (obraćeničko krštenje) sastoji se u zauzimanju istog takvog stava: poput Boga, imam ići prema svakom čovjeku – u ljubavi.

Bome.