U ono vrijeme: Uđe Isus u Hram. Dok je naučavao, pristupiše mu glavari svećenički i starješine narodne te ga upitaše: »Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?«

Isus im odgovori: »I ja ću vas jedno upitati. Ako mi na to odgovorite, ja ću vama kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi?«

A oni umovahu među sobom: »Reknemo li: ‘Od Neba’, odvratit će nam: ‘Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?’ A reknemo li: ‘Od ljudi’, strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom.« Zato odgovore Isusu: »Ne znamo.«

I on njima reče: »Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.«

 

Isus kad ide u Hram nikad čini se ne moli, nego stalno naučava.

Stoga je pitanje svećenika i starješina opravdano: Tko ti je dopustio toga činiti?

Međutim ono što slijedi svećenici i starješine ne rade dobro: oni bi rado dobili odgovor na svoje pitanje, a da se ne izlože. Čuvaju se, čuvaju svoj položaj i ne žele riskirati. Ne žele ništa izgubiti.

A kada se tako čini, često se izgubi više no što bi se izgubilo da se za bilo koju od dviju (nepovoljnih) opcija odlučilo!

Ivan i Isus nisu tako činili: i jedan i drugi govorili su jasno, otvoreno, ponekad oštro. Izložili su se. Bili su hrabri.

Isus stoga ne pristaje na takve svećeničke igrice i odgovara protupitanjem. Ono nuka starješine da učine korak više, da izađu iz svoje komfor zone, da se barem malo izlože.

A kako oni toga ne žele činiti, neće im ni on odgovoriti.

Razdoblje došašća neka nam bude na poticaj vježbanja u našem govoru, da bude poput Ivanovog i Isusovog: ne bahat, ali odvažan, ne u pukoj strogosti, nego u ljubavi.

Ne u rukavicama, već otvoren.