U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Johannes Vermeer, Christ in the House of Martha and Mary | https://bit.ly/3A6fzeN

Često se puta ovaj tekst zlorabi i Mariju se stavlja ponad Marte. Kaže se: ta i sâmo Sveto pismo svjedoči kako je ona odabrala bolji dio!

Da, složio bi se Erazmo Roterdamski! Ali upravo u tome i jest problem: Marija je odabrala bolji dio – za sebe!

Ako k tomu dodamo i drugo što navodi evanđelje, da je Marta bila „sva zauzeta posluživanjem“, izgleda da za uzdizanje Marije nad Martom ima još manje opravdanja. Jer, nije li služenje – upravo posluživanje! – temeljna odlika dobroga kršćanina (vjernika), osobe koja nasljeduje Gospodina Isusa, koji je došao služiti, a ne biti služen? I nije li k tomu uzimanje boljega dijela za sebe umjesto da ga prepustimo drugoj osobi nešto što se – u najmanju ruku – ne bi moglo okarakterizirati kao vrlina?

Osobno se slažem s takvim primjedbama.

Jer, ako takve primjedbe ne uvažimo, upadamo u neprirodna (i nepravedna!) razdvajanja. Tvrdi se: život u kontemplaciji (čega je paradigma Marija) uzvišeniji je (bolji, savršeniji) nego aktivni (apostolski) život služenja (čega je paradigma Marta).

Ali tada izranjaju problematična pitanja: zašto je sâm Gospodin Isus u svojem životu odabrao lošiji dio? Što se nije sav posvetio molitvi? Što mu je trebalo to hodanje uokolo, propovijedanje, služenje drugima?

Umjesto „dumanja“ tko je više, a tko niže, što je uzvišenije, a što savršenije, potrebno je prije svega biti ljudima koji čvrsto hode ovom zemljom! A ako „čisto prizemni“, zdravorazumski razlozi nisu dovoljni da nas u to uvjere, a onda zato jer je tako činio i Gospodin Isus: Sin Božji stvarno je postao čovjekom.

Sjetiti nam se kako je za rast u vjeri potrebno ne samo slušati (dakako, i to je izrazito bitno), nego i postavljati pitanja, pa bila ona i neugodna. I to ne samo po nas, kada svoja uvjerenja i postupke stavljamo na ispit, nego čak i onda kada su ona neugodna po Isusa! A upravo je takve vrsti Martino pitanje: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati?“ Konfrontirati Isusa i reći mu u lice svoje isksutvo: ti ne mariš za mene. Bome, odvažnosti!

Marta je samosvjesna žena, vjernica koja misli svojom glavom i ne boji se izreći ono što je tišti.

Smatram kako je to put kojim i mi imamo ići: vjera, dakako, dolazi od slušanja. Ali za rast u vjeri neizbježna su i pitanja koja imamo postaviti. Nemojmo se u tim situacijama skutriti, već hrabro, poput Marte, izrecimo Isusu svoje neslaganje.

A onda čekajmo – i poslušajmo – što će biti njegov odgovor.