U ono vrijeme: Dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

izvor: https://bit.ly/3zKIVR0

Danas susrećemo gorko-slatkog Isusa.

Najprije on pokazuje svoje milosno lice: Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!“. Međutim, odmah zatim, kao od groma pogođen, progovara vrlo oštrim riječima istome čovjeku prema kome je netom iskazao ljubav: Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj!“

Kako ovo objasniti?

U prvoj polovici Markovog evanđelja, sve tamo do osmog poglavlja u kojem će Petar u ime zajednice učenikâ ispovjediti apostolsku vjeru (da je Isus Pomazanik – Krist), Isusa obavija tzv. mesijanska tajna: on ne dopušta zlodusima da govore o njemu, iako ga poznaju. Također, svima onima koje liječi ili izbavlja Isus brani da o tom iskustvu drugima pripovijedaju. On to čini jer mi često puta želimo mesiju na način junaka iz super-heroj filmova. A on to nije. On je Krist koji će biti razapet na drvu križa i koji nas neće – ako je vjerovati Marku! – spasiti svojom super-moći, već posvemašnjom nemoći – raspetom ljubavlju.

S druge pak strane, takav – pravi – mesija daje se ganuti patnjom i boli drugih ljudi. Njegovo lice nije okrenuto zrcalima koja mu imaju kazivati kako je on lijepi Narcis, već se njegov odraz ima zrcaliti u licima ljudi koje svojom ljubavlju ozaruje. Tako Isus pokazuje sâmo milosno lice Očevo. To i jest njegovo poslanje kao Krista: svjedočiti ljubav Božju prema svakome čovjeku (zato i liječi, izbavlja, izgoni zloduhe), svjedočiti je do kraja (zato i ide sve do smrti na križu).

Stoga susret s takvim – pravim! – Kristom i ostavlja onakav gorko-slatki okus spomenut na početku: sladak jer njegova ljubav liječi i izbavlja; gorak, jer je odlučan kako se o istome ima šutjeti.

Trebat će pričekati kraj – križ – eda bi se istina o Kristu mogla pravilno izgovoriti.