Jednog je dana Isus naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi.

I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa.

Vidjevši njihovu vjeru, reče on: »Čovječe, otpušteni su ti grijesi!«

Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: »Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«

Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: »Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: ‘Otpušteni su ti grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetomu: »Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!«

I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga.

A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: .»Danas vidjesmo nešto neviđeno!«

 

 

Mogu ovo evanđelje opetovano čitati, sve dok ne budem sposoban zamisliti ga kao jednu kazališnu scenu.

Zamišljam.

Vidim pozornicu.

I na njoj Isusa. Isus naučava.

Koga još vidim?

U pozadini vidim farizeje i učitelje Zakona.

Očito uz njih i Isusa tu su i ljudi kojima Isus govori.

Odjedanput, na scenu probija svjetlo odozgor: čini se da je netko otvorio krov kako bi spustio… čovjeka!? Vidim na vrhu ljude kako ga polako pažljivo spuštaju dolje – do Isusa.

Isus mu upućuje riječi: „Čovječe, otpušteni su ti grijesi!“

Na ove riječi međutim primjećujem kako farizeji i učitelji Zakona više ne miruju u pozadini, već su se uzburkali, nešto gunđaju, protive se: „Tko je ovaj što huli?“

Sada nastaje prepirka između Isusa i njih.

Isusova je zadnja, jer ponovno upućuje svoje riječi onom čovjeku što je domalo bio uzet. Kaže mu: „Ustani, uzmi nosiljku i idi kući!“

Vidim sada toga čovjeka: kako je samo nemoćno izgledao kad su ga bili spuštali, a sada – gotovo poskakuje napuštajući prostoriju.

Odjedanput, cijela soba se ispunila grajom. Ljudi u transu.

 

Od svih likova na sceni, koji me se najviše dojmio? Zašto?

Koja scena mi se najviše urezala u pamćenje? Zašto?

Na što mi misli lete kada razmišljam o ovoj evanđeoskoj epizodi?

Neki mogući odgovori…

    • Isus nije onaj koji samo govori, nego se brine za cijeloga čovjeka – liječi ga.
    • Farizeji i učitelji Zakona poznaju Zakon, ali nemaju pojma o njegovoj srži.
    • Razmišljam o brizi i ljubavi koju, uz vjeru, mora da su imali ljudi koji su spustili uzetoga do Isusa.
    • Razmišljam o tome kako je bilo tome uzetome – pokušavam si stvoriti predstavu u kakvoj se on životnoj situaciji nalazi, koga ima kod kuće kamo se tako radosno uputio nakon što ga je Isus ozdravio.
    • Razmišljam o sceni – prepirci – između Isusa i farizeja: zašto su se porječkali? U čemu je problem?
    • Jednostavno sam dio ljudi koji su se okupili i koji svjedoče onome što se dogodilo – zajedno s njima ja sam u zanosu.
    • Nešto sedmo…

Ono na što mi misli prvo polete i ono na čemu se zadržavaju govori mi o tome koji je detalj scene ostavio na mene osobit utjecaj, govori mi o tome što smatram bitnim za mene.

Ostajem pri tome i dopuštam tom detalju da mi govori.

I što mi kaže?