U ono vrijeme: Dok su se svi divili svemu što je Isus činio, reče on učenicima: »Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.« Ali oni ne razumješe te besjede, bijaše im skrivena te ne shvatiše, a bojahu se upitati ga o tome.

 

„Jer veelik siiiiii, činiš djela velikaaaaa, nitko nije kao ti, Isusee, nitko ni…je…ka…o…tiiiiii!

Nadam se da vam ovo moje nemušto pisanje ipak doziva u pamet onu (meni lijepu, ne znam valja li i vama) pjesmu koju smo jamačno više puta u crkvi imali prilike čuti, a ponekad je s drugima i zapjevali?

To je Isus po mjeri vjernika: velik i silan! Nema do njega, nitko nije kao on: čini dobro ljudima – svojim riječima, svojim rukama. Tješi, poučava, liječi. Veliki Isus! Nitko nije kao on!

Toliko je velik da ga se bojim pitati o njegovoj patnji, ma i pogledati ga u tim trenucima – u trenucima u kojima ga je snašlo ono što se, nažalost, dosada već toliko puta dogodilo ženama i muškarcima kroz povijest: da su bili predani u ruke ljudima. Na milost i nemilost, kako se kaže, a redovito zapravo znači: isključivo na nemilost.

Zašto se bojim pitati Isusa o tome? Ne znam kako vi, ali meni dođe muka, neugodno mi je. A i ne želim si razbiti onu lijepu iluziju (Isus je samo velik, nitko nije kao on). Ne želim da on bude kao i – previše! – drugih ljudi – obespravljen, ostavljen, krivo optužen. Želim jakog Isusa!

Bojim se pitati ga o tome, a bez njegovog odgovora ta besjeda će mi vazda ostati skrivena.

Što mi je dakle činiti?

Možda danas mogu smoći hrabrosti o tome s njim progovoriti?

… …

… …

I, šta mi on na to kaže?