U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«

»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«

 

Dijete stoji kao paradigma osobe koja je po pravima najniža u društvu, a po obvezama pozvana služiti svima onima koji su iznad nje.

Najvećim se dakle postaje tako što se spuštamo, snižavamo, eda bismo mogli, s tog mjesta, svima posluživati.

Sâm Isus tako je činio, kako imamo prilike čitati u Poslanici Filipljanima: „On (…) sâm sebe oplijeni uzevši lik sluge“ (Fil 2,6-7). Zato se i poistovjećuje s djetetom. Sin Božji snizio se („oplijenio“) eda bi kao takav mogao biti sluga svima.

Hoću li i ja tako?