U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.

Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvrši ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi, i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer — utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.«

Bog ne treba pobožnjakoviće, ljude koji će na usnama stalno premetati Gospodine, Gospodine.

Nego, koristit će mom odnosu s Bogom i s braćom ljudima ako izoštrim svoje osjetilo sluha: za vjeru je od presudne važnosti ne toliko vidjeti ili dotaknuti, koliko slušati! (Iako, jako je lijepo što u katoličkoj tradiciji, među ostalim pogotovu u svečanim bogoslužjima, koristimo sva osjetila – i sluh, i vid, i opip i okus, pače i njuh!)

A onaj koji sluša, taj i gradi: jer kraljevstvo nebesko nema se čekati za „tamo nekad“, nego se ima strpljivo izgrađivati surađujući s Bogom i braćom ljudima.

A kako surađivati ako se ne sluša?

Kako pak slušati ako se ne čuje?