U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:

»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me!’«

Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

 

Mislimo li da će Bog uslišiti naše molitve samo ako mu se jako, jako, jako molimo? Samo ako snažno, snažno, snažno vjerujemo? Pa kad naše molitve, po – ponovno našim – kriterijima, ne bivaju uslišane, tomu biva tako jer nismo dovoljno snažno vjerovali i dovoljno jako molili? Pa treba moliti još više i još snažnije pri tome vjerovati, boriti se protiv rastresenosti i samo ustrajati?

Bog nije neumoljiv. Bog je Otac koji nas voli i poznaje i zna što nam je potrebno.

Bog nas pretječe – ljubavlju, opraštanjem, dobrotom.

Što onda s ovim odlomkom?

Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?

Ako je nepravedni sudac naposljetku učinio po pravdi, koliko li više čini naš Otac nebeski?

Mogu li stoga gajiti u sebi, ne toliko „pumpanje“ vjerničkih mišića (snažna vjera i jaka molitva), koliko strpljenje: strpljivo iščekujem ostvarenje Božjeg nauma.

A ostvarenje njegovog nauma izgradnja je njegovog kraljevstva, o kojem smo imali prilike čuti u evanđelju prije dva dana.

Mogu li, na tragu tog čitanja, onda ne samo biti strpljiv, nego i aktivno se dati – u suradnji s Bogom i braćom ljudima – u izgrađivanje njegovog kraljevstva, u ostvarenje Božjega nauma?