Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Koliko uspješan je Isus?

Ako je suditi po ovom odlomku, ne osobito: tek 10% zadovoljavajućih rezultata, i to od posve neočekivanog čovjeka (jer, tuđinac je).

Kako se ja nosim sa svojom (ne)uspješnošću?

Tare li me kada od 10 ljudi kojima (u)činim dobro, tek jedna osoba dođe reći jedno jednostavno hvala?

Koliko pak s druge strane smatram da uspijevam prepoznati Božja dobročinstva u vlastitom životu, te mu za ista zahvaliti?