U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!«

»Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu.«

Apostoli zamole Gospodina: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«

Josip oprašta svojoj braći | izvor: https://bit.ly/3mPCebB

 

Opraštati zna biti jako teško.

Toliko teško da se ponekad čini kako je za opraštanje potrebna vjera kadra iščupati cijelo stablo s korijenom i presaditi ga.

Isus međutim kaže kako je za isto potrebna vjera koliko je zrno gorušičino.

A ono je malo!

I što ćemo sad!? Znači li to da kad nisam kadar oprostiti bratu da moja vjera nije ni koliko je zrno gorušičino!?

Utjeha se, mislim, nalazi u ovom: zrno gorušičino doduše jest malo, ali kako nas Isus u prispodobama poučava, ono ima narasti i razviti se u stablo veliko, na čijim se granama imaju gnijezditi ptice nebeske. Stvar dakle nije statična, nego dinamična! Vjera nije skup tvrdnji, nego hod!

U opraštanju stoga krećem od onoga koliko mogu i kako znam. Potom polako, ulažući svoj napor (djela), ali i imajući povjerenja da je Bog na djelu (milost), gledam kako se stvari polako mijenjaju: kako Bog prokrvljuje moje srce, te je ono, mic po mic, sposobnije više ljubiti, lakše oprostiti, ne prestati kucati.