U utorak, 26 travnja 2022. u dvorani „Blaženi Alojzije kard. Stepinac“ održano je predstavljanje zbornika Ego-historija i hrvatska historiografija urednika izv. prof. dr. sc. Ines Sabotič i izv. prof. dr. sc. Ivana Majnarića.

Zbornik su predstavili: Asistentica na Odjelu za povijest Veronika Novoselac, prof. dr. sc. Zdenka Janeković Römer i student Odjela za povijest Jakov Blagojević.

Sve prisutne pozdravio je rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić te istaknuo da je ovaj zbornik dio bogatog niza izdanja Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta te je ovim Zbornikom nastavljen niz znanstveno-izdavačkih djelatnost naših profesora.

U svome obraćanju urednica Zbornika izv. prof. dr. sc. Ines Sabotič je istaknula:

Riječ je o konceptu koji je skovao francuski povjesničar Pierre Nora jedan od važnih povjesničara treće generacije Anale koji je 1987. objavio u Parizu zbornik Eseji ego-historije, Essais d’ego-histoire. Autori toga zbornika su glasoviti francuski povjesničari, među kojima bih spomenula samo Jacques Le Goff. Njihov je glavni zadatak bio da „kao historičari objasne vezu između historije koju su napisali i povijesti koja ih je sazdala“. Nora je pojasnio da valja „rasvijetliti vlastitu povijest kao što bi se to učinilo s poviješću nekog drugog, pokušati na sebe primijeniti – svatko svojim karakterističnim stilom i metodama – hladan, sveobuhvatan, zaključan pogled, isti koji se toliko puta primijenio na druge“. Drugim riječima povjesničar je postao samom sebi subjekt i predmet istraživanja. Konkretna pitanja koja iz toga proizlaze su mnoga, pitanja koja ne moraju biti načelna već se mogu postati osobna jer svaki povjesničar bi, čini mi se, trebao kada tad se zapitati : zašto sam odlučio biti povjesničar/ka, do koje mjere moj život i moja osobnost utječe na moj rad, zašto biram baš tu temu itd. Čak i ako nije toliko važno odgovoriti na ta pitanje, važno je ih postaviti i imati na pameti.  Čini se kao lak zadatak. No, mnoge su zamke, zamke u kojima inače može upasti historičar: nedostatak distance, prekrivanje činjenice, krive interpretacije, prevelika subjektivnost, nepoznavanju povijesnog konteksta i slično. Od 1987. više je takvih djela napisano u svijetu, čak je i potaknulo i druge struke da slično učine. Došlo je vrijeme da imamo ego-historiju hrvatskih historičara. Poziv smo poslali povjesničarima starijima od 65 godina, njih šest su se odazvali. Htjeli smo se okrenuti našim doajenima, onima koji su započeli stručnu karijeru 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, koji imaju najduže radno iskustvo i to u raznim političkim i društvenim okolnostima, u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Svi su postignuli najviša znanstvena ili znanstveno-nastavna zvanja i autori su velikog broja knjiga i znanstvenih članaka. Autori su imali načelne smjernice za pisanje svoje historije no dali su im potpunu slobodu u pisanju.  

Izv. prof. dr. sc. Ivan Majnarić prezentirao je značaj Zbornika te nastavio:

Prije svega zahvaljujem izv. prof. dr. sc. Ines Sabotič na suradnji koju smo imali i ponajprije joj hvala što sam bio dio njezine ideje koja se pretvorila u djelo koje danas promoviramo. U ovom govoru posvetit ću pažnju značaju ovog Zbornika. Unazad nekoliko godina iznimno me počelo zanimati oblikovanje podataka kako u prošlosti tako i u sadašnjosti i ta me želja, kao i svakog historičara, vodi do četiri ključna pitanja: tko piše, o čemu piše, u kojem kontekstu piše, koja je namijenjena publika za koju se piše. Ovaj Zbornik govori o subjektivnosti koja je sazdala svakog povjesničara i nudi nam mogućnost spoznaje svih sitnih detalja svakodnevnog života koji utječe na svakog od nas i koji formira naš pogled na realnost, a koji je ključan u našem pristupu spoznaje prošlosti. Ove radove vrijedi pročitati i nadamo se novim poduhvatima i sljedećim generacijama koji će više reći o poimanju kako prošlosti tako i naše struke. 

Predstavljanje možete pogledati na YouTube poveznici.

 

Hrvatsko katoličko sveučilište