Prije samog predavanja prof. dr. sc. Željka Tanjića, domaćin Mladen Fuzul obratio se prisutnima uvodnim govorom dobrodošlice. „Ovogodišnje obilježavanje 17. obljetnice programski smo organizirali u četiri dana. Spomendan za sve naše preminule i poginule pripadnike, dani taborovanja članova iz egzodus bratstva, dani športa i glazbe”, objasnio je general-bojnik Fuzul, te naveo kako je „ova godina posvećena vojniku, njegovu napretku i prosperitetu. Jednako tako važan cilj ovog zapovjedništva jest briga o duhovnom životu svakog pojedinca”, zbog čega je i organizirano predavanje „Časnici na putu svetosti” kako bi podsjetili da vojna profesija nije kao bilo koja druga profesija, već da je poziv.

Nakon uvodne dobrodošlice generala-bojnika Fuzula, general-pukovnik Drago Matanović je također uputio riječi zahvale prisutnima, a ponajviše rektoru Tanjiću naglašavajući da „Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, a time i Hrvatska vojska kao njezin dio, njeguju vrijednosti kao što su vjera, odgoj, ljubav prema domovini i obitelji. Upravo te vrijednosti su očuvale hrvatski narod u domovini kroz stoljeća, a osobito u domovinskom ratu.”

Rektor Tanjić započeo je predavanje zahvaljujući pukovniku Domagoju Franjiću na pozivu te izražavajući svjesnost o važnosti zapovjedništva, ali i Hrvatske vojske uopće. Iako ni Stepinac ni Merz nisu izabrali služenje u vojsci kao primarni poziv, upravo zbog svojih života kojim su krenuli na put svetosti i karaktera koji je težio ispravnim djelima primjer su dobrih časnika.

Svakako je istina da su život Alojzija Stepinca i Ivana Merza oblikovale njihove obitelji. Alojzije Stepinac je rođen u katoličkoj obitelji i jednoj katoličkoj zajednici u Krašiću gdje je stekao prve primjere poštovanja koje je kasnije prenio i u svoju vojnu službu. Ivan Merz koji je rođen u časničkoj obitelji također je imao primjer važnosti religije od oca katolika i majke židovke. Ono što je oblikovalo njegov život i djelovanje jest također primjer časnog odnosa i poštovanja koje su mu usadili roditelji, a ponajviše otac koji je bio časnik raspoređen u Banja Luku.

„Za svakog časnika ja mislim da je važna obitelj, obiteljsko okruženje. Ono u kojem se odrasta, u kojem se živi. Onome u kojem se stječu određene vrednote. One vrednote koje čovjek prima, ali onda i kao časnik, vjerujem, kasnije prenosi i živi”, navodi rektor Tanjić.

Osim obiteljskog odgoja životni put blaženih Stepinca i Merza odredilo i je njihovo sudjelovanje u bitkama Prvog svjetskog rata. Unatoč sudjelovanju u jednom od najgorih zla čovječanstva kao što je rat, Tanjić je istaknuo da su „Tijekom Prvog svjetskog rata obojica blaženika ostala vjerna anđeoskom moralu te krepostima čistoće i uzdržljivosti. U njima su se razvijali domoljublje i moralna načela. Dokazali su da je moguće biti ratnik, a pritom ne izgubiti svoju dušu i svejedno doseći svetost.”

Zanimljivo je kako ni Alojzije Stepinac ni Ivan Merz ne bi sami za sebe rekli da su bezgrešni. Za vrijeme svoje časničke službe često su se našli u situacijama kada bi burno reagirali na nemoral ili razvrat ostalih vojnika, a ponajviše ako bi se događala kakva nepravda. Upravo zato što je vojna profesija poziv, a ne posao, blaženici su smatrali kako se ta profesija ne smije olako shvaćati i kako oni koji su ušli u nju zbog časničke slave ili statusa nisu zaista osjetili poziv. Možda je baš iz tog razloga njihov put prema svetosti bio oplemenjen i služenjem u vojsci.

Nakon prigodnog predavanja general-bojnik Mladen Fuzul uručio je rektoru Tanjiću i vojnom ordinariju Bogdanu počasne poklone te je, osvrnuvši se na predavanje, podsjetio kako su se vojnici Hrvatske vojske „držali za krunicu”, a ne za ikakve “carske”, odnosno državne idole.