U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.

Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!

Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.

Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«

Započinjemo sveto korizmeno vrijeme. Vrijeme, kako je i osvijetljeno ovim evanđeljem, činjenja djela milosrđa, molitve i posta.

Postoje razni dobri razlozi zašto je dobro činiti djela milosrđa. Pomaganjem drugima ne činimo samo njima dobro, već i sâmima sebi.

S raznih se pravaca može proučavati fenomen molitve i njenu korist za čovjeka i ljude koje on susreće.

Post također ima razne blagotvorne učinke po čovjeka.

A opet, džaba ulazimo u sve to oslanjajući se samo na te i takve dobrobiti.

Stoga ovaj odlomak na tri mjesta podsjeća na temelj: na Oca koji vidi u skrovitosti. Bez toga, cijeli ovaj korizmeni hod postaje (tek?) „projekt“ koji k tomu stoji na vrlo klimavim nogama, koliko god one koristi pojedincu ili društvu donosile.

Ne da bi se nekakvom „magičnom vjerom“ u Boga Oca one u trenu iz klimavih nogu preobrazile u stamenu čvrstu podlogu, nego: bez početnog i temeljnog, u slobodi danog povjerenja Ocu, zajedničarski korizmeni hod biva sveden na (puku?) vježbu samousavršavanja. Što opet, istina, nije loša stvar, pače, vrlo je dobra. Ali, nije hod vjere.

Taj hod naime podrazumijeva nešto sasvim drugačije: jedno povjerenje da Onaj koji treba znati zna, da Onaj koji treba vidjeti vidi, da Onaj čiji je sud prav brižljivom i nježnom pažnjom krijepi naše korake.

Da u ovome nisam ni sâm ni usamljen.

Da čak i da nitko ne primijeti trag dobrote što ga ostavljam, imam povjerenja da ga On brižljivo čuva.

I da mi je već uzvratio.

 

Hrvatsko katoličko sveučilište