U utorak 5. travnja 2022. održan je na platformi ZOOM sastanak s ukrajinskim studentima s Ukrajinskog katoličkog sveučilišta u Lavovu. Naše studentice Marija Kanižaj i Ariela Matić napisale su svoj osvrt.


Dana 5. travnja 2022. godine održan je online susret sa studentima iz Ukrajine. Uvodnu je riječ imao prorektor na Ukrajinskom katoličkom sveučilištu, Dmytro Sherengovsky, koji je izrekao činjenicu da je važno biti glasan i tako širiti vijesti svijetom. Nakon uvodne riječi, nekoliko je studenata i studentica s Ukrajinskog katoličkog sveučilišta iznijelo svoje stavove o trenutnoj situaciji u Ukrajini. Jedna je studentica pokazivala slike prije rata i uspoređivala ih s današnjim stanjem. Rekla je „da se može razoriti grad, ali ne i Ukrajince“ i da je „nada trenutno najjače oružje koje imaju.“ Upravo te riječi nose sa sobom težinu koju razumiju samo ljudi koji prolaze ili su prošli takvu situaciju. Nadalje, jedan je student govorio o položaju djece u ratu, a nakon njega je studentica pričala o zločinima te da „ovo nije više samo rat, već i genocid.“ Nekoliko je studenata ponovilo genocid u Buchi, što je strašan zločin počinjen od ruske strane.

Rat je najgora moguća situacija u kojoj se čovječanstvo može naći. Žalosno je da do rata dolazi u 21. stoljeću, gdje su ljudi upućeni u posljedice prethodnih ratova i moralno svjesni o važnosti svakog ljudskog života.

„Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone…“ (Matej 5, 43 – 44) Ovo se odnosi na sve nas, jer je zahtjevno moliti za neprijatelje, no upravo se to očekuje od vjernika. Iako je ponekad teško, jedino se molitvom pobjeđuje zlo.

Između našega, hrvatskoga, i ukrajinskoga naroda postoje mnoge sličnosti, ali najsličniji smo po vjeri i hrabrosti. Upravo su te dvije karakteristike naroda obilježja naših nacija. Hrvati još uvijek osjećaju posljedice Domovinskoga rata, koji nije bio tako davno. Iz toga razloga, Hrvati znaju što Ukrajinci osjećaju i prolaze.

Svi znamo da nakon tame dolazi sunce, tako će uskoro ukrajinski narod uživati u svojoj državi i šetati slobodno, bez straha, gradovima poput Mariupolja, Kijeva, Lavova…

Marija Kanižaj
Prva godina preddiplomskog studija povijesti


U svakodnevnim situacijama, osjećaj krivnje javlja nam se jer smo nekome učinili nešto nažao ili smo sebe na neki način zakinuli za neko dobro. U ratnoj situaciji, koja je našim kolegama iz Ukrajine i njihovim sunarodnjacima postala svakodnevna, krivnja dobiva potpuno drugo značenje.

Stvari na kojima trebamo biti zahvalni, poput ispijanja kave ispred studentskog doma i spavanja u svom krevetu postaju predmet pitanja zašto ja imam pravo na to, a oni ne. Ili, još važnije pitanje, zašto se uopće dopušta da se moja vršnjakinja u Ukrajini osjeća krivom što se nakon zračne uzbune vraća u svoju lijepu i čitavu sobu kada neki više nemaju ništa. Ne bi li se ona sada trebala brinuti o izlasku s prijateljima, učenju za ispit ili predstavljanju nekog dijela gradiva svojim kolegama? Umjesto toga, ona se brine o tome kako će svojim kolegama diljem svijeta predstaviti groznu situaciju u svojoj zemlji. Ona skuplja svu snagu koju u tom trenutku može pronaći kako bi nepoznatim ljudima ispričala o svemu kroz što prolazi. Ona se i dalje smije, makar sa suzama u očima, i daje sve od sebe da ostane prisebna i korisna okolini. Ona se ispričava za svoje suze u očima iako su one i više nego razumljive i očekivane u ovom trenutku. Ona pokušava, a mi joj se divimo. Ona je zapravo svoj narod.

A ja? Ja već danima, kao vjerojatno i većina nas, pomno pratim što se događa u toj već napaćenoj zemlji i pitam se kako ja mogu pomoći. Što mogu učiniti, a da napravi neku razliku u životu barem jedne unesrećene osobe? U svijetu društvenih mreža i interaktivnih medija malo je lakše dobiti taj potrebni osjećaj korisnosti u društvu, barem tako da ostavimo negdje neki komentar kako su naše molitve uz njih. Na našem Sveučilištu, moguće je otići i korak dalje. Mi djelujemo na raznim područjima što me čini sretnijom i društveno korisnijom. Slanjem humanitarne pomoći možda smo uistinu pomogli barem jednoj osobi da joj bude bolje u materijalnom smislu. Sastancima solidarnosti pomažemo im na duhovnoj razini. Teško je sročiti pametnu rečenicu kada iz priča ljudi shvatiš da su svi ti silni događaji iz medija zapravo stvarni. Oni pogađaju stvarne osobe koje su upravo sada na tvom zaslonu i pokušavaju ti nešto prenijeti. Ali, ipak pokušaš tu rečenicu izgovoriti ili napisati jer zato si tu i sada si nekome potreban na taj način. Pokušaš to jer si ne želiš dopustiti da ti nešto tako jednostavno, a nekome tako korisno, bude teško i nedokučivo.

Ariela Matić
2. godina preddiplomskog studija
Odjel za komunikologiju