Select Page

U ono vrijeme: Reče Pilat Isusu:

»Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?«

Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«

Kako je moguće da na Svetkovinu Isusa Krista Kralja svega stvorenja, uz ovakvo evanđelje, u glavi i dalje imamo slike zakraljenog Krista na način ovosvjetskih vladara? Jer, ako u internetsku tražilicu utipkamo Christ the King ili Jesus Christ the King ili treće što tomu slično naići ćemo, u najvećoj mjeri, na likovne prikaze slične onomu kakvog i ovdje donosimo. To je Isus u kraljevskoj odjeći, poput one kakvu poznajemo sa stranica naših školskih udžbenika povijesti ili pak odjeven u svećeničko ruho, na sebi noseći kazulu (misnicu), štolu, pa čak i palij. Redovito (kako i dolikuje!) takav Krist Kralj na svojoj glavi nosi krunu (zlatnu, dakako, optočenu dragim kamenjem), a ruci mu žezlo (zlatno, razumije se).

Nadam se kako je očito da se takvi prikazi stubokom razlikuju od onog čiji oris dobivamo slušajući evanđelje ove nedjelje.

Kako i ne bi bilo stubokom različito. Ta sam Isus kaže: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.

Već čujem: reći ćete mi kako nas takvi slikovni prikazi imaju usmjeriti na kraj vremenâ, na ponovni Kristov dolazak. Oni su prikaz eshatološke slike.

U redu.

Pa ipak, sumnjam kako, sve dok možebitno takovu bilješku i držimo u nekom zakutku našeg uma, tu distinkciju uspijevamo izdržavati.

Hoću reći, imam osjećaj kako svi mi zapravo želimo zlatnog Krista Kralja, i to već sada. (I neka pokori one koji nam se protive!!)

Zaboravljamo kako su tako opisane slike opravdane tek (a vjerojatno ni tada – ovo je moje mišljenje – nemaju zapravo veze s Kristovim kraljevanjem) u taj, posljednji nakon posljednjeg od časova. A mi, to smetnuvši s uma, brzo pretrčavamo preko Isusove muke i smrti, i eto nas – hop! – već na slavnom uskrsnuću, njegovom ponovnom dolasku i kraljevanju.

A upravo se kroz ono preko čega se tako brzo pretrčalo – naime Isusovu muku i smrt – ima strpljivo i polagano proći. Posebice tada imamo biti uz njega i pozorno  ga slušati, jer u tim nas trenucima na osobit način Isus uči svojem kraljevanju. 

On je kralj koji je došao na svijet da svjedoči za istinu.

A mi, ako želimo biti njegovi učenici – ljudi u istini – imamo slušati njegov glas.

Stoga, stavljamo se pred Križ – pravo prijestolje Kristovo – i slušamo, što nam Kralj s njega govori.