U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

 

Gerbrand van den Eeckhout, Christ in the Synagogue at Nazareth | izvor: https://bit.ly/3fQGm6O

 

Sjetimo se prošle nedjelje: Isus citira Izaiju, 61. poglavlje. Znakovito, zaustavlja se kod proglašavanja godine milosti Gospodnje, a redak koji odmah zatim slijedi i koji govori o odmazdi Božjoj izostavlja!

Isus nam svjedoči o do same srži dobrom Bogu, kojemu je na srcu dobro svakog čovjeka.

Te njegove riječi nailaze na veliki otpor onih koji ga slušaju, tako te ga ne mogu podnijeti.

Na govor o nenasilju, na govor o Božjoj ljubavi za svakoga čovjeka bez iznimke, oni odgovaraju nasiljem, mržnjom, pokušajem ubojstva.

Zanimljivo.