U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.

Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.’ A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne: ‘Glupane!’ bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’ bit će podvrgnut ognju paklenomu.

Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.

Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš posljednjeg novčića.«

Margarete Depner (1885–1970), Die Geschwister | izvor: https://bit.ly/3i1Fbm9

Svaki koji se srdi na brata svoga…

A tko bratu rekne: „Glupane!“…

A tko reče: „Luđače!“…

S jedne nas strane evanđeoski izvještaji uvjeravaju u Božje milosrđe i njegovu neizmjernu ljubav za svakoga čovjeka: Isus nam u svojim djelovanjima otkriva lice Očevo, lice milosno i blago. Bog, uvjeravani smo, je onaj koji oprašta, koji uvijek ide prema nama opraštajući nam. Ma nema toga grijeha koji Bog nama ne bi mogao oprostiti!

Kako to da onda za ovako, naoko male, verbalne uvrede, slijede onakve kazne?

Bog je u svom milosrđu – da! – kadar oprostiti svaki grijeh, ali, jer je njegova ljubav ona koja ide do kraja, do razapinjanja na drvu križa, ona ja kadra zahvatiti i u nas, u našu nutrinu. Drugim riječima, ne zaustavlja se na tzv. kazusima, slučajevima – pojedinačnim grijesima koje činimo i koji izbijaju na površinu – nego zaranja dublje, duboko u nas te ima moć da, pogotovu kad joj se u suradnji svojim djelovanjem otvorimo, mijenja i naše zle sklonosti, zlo oko, zlu namisao, svađu i uvredu što se začinje u našem srcu i sprema se sručiti na našeg brata ili sestru.

Kadra nas je, zavađenu braću i sestre, miriti i izvoditi na put dobra.