U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim. A tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim.«

»I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti.«

»Nadalje, kad vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.«

Ne biti zabrinut kako ću se obraniti. Duh Sveti će me poučiti.

Prije koji dan u evanđeljima smo susretali Isusa koji je napadao farizeje i zakonoznance. Oni su se automatski branili. Još i više, vrebali su na njegovu riječ želeći ga uhvatiti. Smišljali su kako da ga se riješe. Bili su željni uzvratiti udarac, osvetiti se.

Upravo kada primamo udarce ili smo pod kaskadom pitanja na koja mislimo da nismo dužni dati odgovore ili obrazloženja, imamo se vježbati u strpljenju i biti poučljivi Duhu Svetom.

Dakako, to često puta nije jednostavno, a gotovo nikada nije ugodno.

Ali je plodonosno.

Krećemo malim koracima, vježbajući se prvo u tome da na kritiku ili čak napad ne uzvratimo odmah natrag svojom oštrom riječi, nego da sačekamo, udahnemo još jedanput, zastanemo.

A ako se odvažimo hodočastiti tim putem daleko, vjerujem, primijetit ćemo da činimo nešto božanski – primajući zlo, uzvraćamo dobrim. Na riječi koje na nas netko zna sasuti kao kamenje uzvraćamo riječima koje ne ubijaju, već hrane.

Možda put i neće biti tako dug kako se isprva može činiti. Valja se odvažiti.