Select Page

NEKIMA JE DRAGA POEZIJA

 

Nekima –

to jest ne svima.

Čak ne većini svih, nego manjini.

Ne brojeći škole, gdje se mora,

i same pjesnike,

bit će tih osoba dvije na tisuću.

 

Draga im je –

ali draga je i juha s rezancima,

dragi su komplimenti i modra boja,

drag je stari šal,

drago nam je ostati pri svome,

drago nam je gladiti psa.

 

Poezija –

ali što je to poezija.

Mnogi kolebljiv odgovor

na to je pitanje pao.

A ja ne znam i ne znam i držim se toga

kao spasonosnog oslonca.

 

Wisława Szymborska | izvor: https://bit.ly/3mKVKF8

 

Da, samo nekima je poezija draga. Većina se ljudi u tu skupinu ne ubraja. Poeziju čitamo, kako Szymborska kaže, ondje gdje ju tako i tako moramo čitati – u školi. A i tu se možemo, barem djelomično, prošvercati, te u lektiri ne samo za romane, nego čak i za pjesme, čitati tek „sažete sadržaje“.

Pa ipak, postoje i oni kojima je poezija draga. Neki od njih mogli bi, tko zna, možda i navesti pokoji razlog zašto je tomu, makar i bilo samo za njih, tako.

A što s onima koji ne vole poeziju, kojima se ona jednostavno ne sviđa: siliti ih i nutkati ih sad ovom sad onom zbirkom ili novim autorom – ima li to smisla? Ne zadirkuju li nas na taj način putem već spomenute, prečesto neobljubljene, lektire?

Da, ne treba dosađivati prijedlozima.

Ali se pokoji ipak može izreći.

A mišljenja sam da prijedlog imena Wisława Szymborska ima šansu polučiti i pokoji zgoditak!

Zašto?

Zato jer se njezinu poezijzu umije vrlo jednostavno čitati. Ne tvrdim da ju se nužno lako i razumije! Ali, da budem prost, prije svega, riječi koje koristi svima su poznate. A slike koje njima riše zorne i pristupačne. Ili kako mi je jedna osoba nakon pročitane zbirke posvjedočila: „Odmah nakon što pročitam njezinu pjesmu dobijem osjećaj da sam ju shvatila, da sam dohvatila misao i njezin tijek. To mi se ne čini teško. Ali – takvoga se čega dosjetiti – nema šanse da bi mi pošlo za rukom!“

Tu se krije pjesnički genij Szymborske: uzimajući iz običnoga, svakodnevnoga, ponekad bi se na prvu pomislilo i banalnoga, ona izriče duboke istine, daje nam uočiti monogovrsne veze između ljudî, predmetâ i okolnosti u kojima se oni gibaju, donoseći to tako jednostavno, a istodobno tako objaviteljski, kao da pojedinu istinu po prvi puta čujemo.

Njezine pjesme znaju mi nalikovati na male, do u jezgru nabite eseje: u par strofa zna Wisława sažeti cijelu problematiku međuljudskih odnosa, dati kritiku društva, istražiti neslućene dobačaje ljudske mašte.

Njezine pjesme, jedanput pročitane, daju osjećaj da ih se proniklo, sve dok u isti mah nesmiljeno pozivaju na opetovano im vraćanje i sve dublje zaranjanje u, još neistražene i još istinitije, njihove slojeve.

Sažeto rečeno, Wisława Szymborska se izvještila u pravljenju pravih pjesničkih poslastica, a pri tom kao da koristi tek žumanjak, brašno i – eventualno – malo šećera.

Fotografirani moment. Zaleđeni dah. Munjevita dosjetka. Sve ih Szymborska ima.

A za završni poticaj ističem meni osobito lijep primjer njezinog umijeća – pjesmu Uzajamnost. Neka ona zagolica naše, toliko puta zakržljale i zapuštene poetske pupoljke, i ohrabri ih na čitanje poezije ove iznimne žene.

 

UZAJAMNOST

 

Postoje katalozi kataloga.

Postoje pjesme o pjesmama.

Postoje predstave o glumcima koje igraju glumci.

Pisma povodom pisama.

riječi koje objašnjavaju riječi.

Mozgovi zauzeti proučavanjem mozga.

Tuge zarazne poput smijeha.

Papir napravljen od starog papira.

Ugledani pogledi.

Padeži koji se dekliniraju po padežima.

Velike rijeke sa znatnim doprinosom malih rijeka.

Šume do samog ruba obrasle šumom.

Strojevi namijenjeni proizvodnji strojeva.

Snovi koji nas naglo bude iz sna.

Zdravlje koje je nužno za ozdravljenje.

Stepenice koje vode dolje jednako kao i gore.

Naočale za traženje naočala.

Uzdah i izdah uzdaha.

I barem s vremena na vrijeme

mržnja mržnje.

A na koncu konca

neznanje neznanja

i ruke zaposlene pranjem ruku.