Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Marija iz Magdale još za mraka dolazi na grob. Još za mraka u evanđelista Ivana neće značiti (samo) vremensku odrednicu, nego govoriti (ponajviše) o unutarnjoj kvaliteti: učenici Isusovi još su uvijek u mraku, još uvijek nisu upoznali Isusova uskrsnuća, još uvijek ga traže na krivome mjestu. Pa ipak, Marija se otvara vjeri: vidimo to iz načina na koji govori: Uzeše Gospodina! Ne leš, ne mrtvaca, nego Gospodina – već se čini mala pukotina kroz koju će se vjera mic-po-mic probijati naprijed.

Ali ovaj odlomak ne stavlja naglasak samo na vjeru, nego – dakako – i na ljubav: vidljivo je to u drugom njegovom dijelu, u trci Petra i ljubljenog učenika. Ivan – ovaj odlomak ne donosi njegovo ime, već ga označuje kao ljubljenog učenika ili onog drugog učenika – ljubljeni je učenik ne zato jer bi bio Isusov izabranik, miljenik, nego – jer čini se da je najviše od svih drugih učenika dopustio Isusu da ga zavoli. Petar kod scene pranja nogu iskazuje određenu zadršku. I možda mu baš zato Ivan prepušta prvenstvo ulaska u prazan grob: da se, makar bilo i na ovako začudan način – u odsutstvu Gospodinovom osvjedoči o njegovoj ljubavi! Da ju iskusi, te da ju iskusivši, povjeruje.

Taj korak u ovom odlomku čini tek ljubljeni učenik:

    • Petar vidi samo povoje gdje elže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj.
    • Marija kako smo naznačili čini pukotinu vjere: Uzeše Gospodina!
    • A Ivan, onaj drugi učenik, iz onoga što vidi, ili još bolje, iz onoga kojeg ne vidi, zaključuje na vjeru: I vidje i povjerova!

Dakle, ne samo da je vjera ona koja je kadra pojmiti uskrsnuće Gospodinovo, nego će ljubav biti ta koja će nas hraniti i omogućiti nam da zaključimo na vjeru – na uskrsnuće! Da, ljubav koju imamo jedni za druge – ljubav koju imam u služenju iskazivati braći ljudima. Ali – i to je temeljno! – ljubav koju sam iskusio: od Boga, od braće ljudi, prema meni. Da sam ljubljen. Ljubljeni učenik. Ljubljeni brat.

Tek tada, čini se, iz onoga što ne vidim, mogu zaključiti ono što jest: da Gospodina Isusa nemam tražiti u grobu, jer on – živi!

Hrvatsko katoličko sveučilište