Cor Cordi
Srce srcu

ZAŠTO BISMO TREBALI OSTATI DOMA?!

24.03.20.

 

Ovih se dana ne suočavamo samo s globalnom pandemijskom krizom, već i s krizom individualne moralne savjesti svakoga od nas. Iz moralne dužnosti koja proizlazi iz odgovornosti, pozvani smo dati svoj doprinos i smanjiti mogućnost širenja virusa, a ne doprinositi njegovom širenju. Stoga, probudimo tu našu uspavanu i uljuljanu savjest i izbjegnimo mogućnost sudjelovanja u tuđoj agoniji i nesreći, donoseći moralno ispravnu odluku: #ostajemdoma!

Svjedoci smo globalne krize koja je izazvana, svima nama sada „poznatim“, corona virusom. Ta se kriza manifestira u obliku izazova na makro i mikro razini, stavljajući na test cjelokupno čovječanstvo i ljudski rod. Možemo sa sigurnošću reći da se s tim izazovom u današnje vrijeme suočavaju hrabri i kreposni borci na prvoj crti bojišnice na makro razini (nacionalni stožeri civilne zaštite) te na mikro razinama (zdravstveni radnici, policajci, djelatnici civilne zaštite itd.). Svi smo mi svjedoci kako zasad stojimo dosta dobro prema epidemiološkoj statistici u odnosu na neke druge europske zemlje, no to bi se u sljedećih nekoliko dana moglo brzo promijeniti. Ključni razlog, pritom, neće biti u tome što već spomenuti akteri na makro ili mikro razini nisu napravili dobar posao, već stoga što ova pandemija prerasta iz epidemiološkog izazova u moralni izazov za svakoga od nas.

Moralni izazov trenutačno se, najviše, ogleda u nepovjerenju dijela javnosti u znanost i struku, tj. neozbiljno doživljavanje pogibeljnosti situacije u kojoj se nalazimo, pri čemu se neki ne pridržavaju preporuka i mjera na koje smo svi pozvani. Želio bih ovdje posebno svratiti pažnju na jednu od najučinkovitijih mjera pomoću koje svatko od nas može dati svoj obol cjelokupnoj situaciji, a to je: ostati doma i smanjiti društveni kontakt s drugim osobama. Nastojat ću to argumentirati i objasniti, ne s epidemiološke strane, iako referirajući se i na činjenice iz te struke, nego s etičko-moralne perspektive, te ću nastojati pružiti odgovor na pitanje postavljeno u naslovu.

Za razliku od drugih zemalja koje su pogođene epidemijom, naš krizni stožer otpočetka je radije zauzimao supsidijaran pristup po ovom pitanju, ne potežući odmah za represivnim mjerama i uvođenjem opće nacionalne karantene, poštujući pritom individualnu slobodu i odgovornost svakoga od nas. No, ta se odgovornost nije pokazala u dovoljnoj mjeri, što pokazuju recentni potvrđeni događaji i primjeri, poput nekih naših sugrađana koji nisu sigurni jesu li zapravo na godišnjem odmoru, okupljajući se u većim skupinama na javnim površinama (šetnjicama/parkovima/roštiljima itd.) i radeći privatne tzv. “Corona party-je“; ili pak pedesetak i više ljudi koji su napustili samoizolaciju i prošetali do ljekarne usred epidemije“! Što nam ti primjeri, zapravo, govore o nama kao društvu i civilizaciji?

  1. Ponajprije upravo ono što smo već utvrdili na početku: nepostojanje adekvatnog povjerenja u znanost i struku, koja nas neumorno upozorava i opominje.
  2. To kako često živimo u paralelnom svijetu svoje narcisoidne i, u određenoj mjeri, egoistične svakodnevnice, iz koje ne možemo sagledati ozbiljnost situacije i vratiti se u realnost. A ta je, da takvim ponašanjem ne doprinosimo poboljšanju, već pogoršanju cjelokupne epidemiološke situacije.
  3. Takvo ponašanje predstavlja pravi moralni izazov koji se tiče svih nas, jer pokazuje manjak ili barem nejasnoću u ispravnom shvaćanju odgovornosti, koje bih volio podrobnije elaborirati.

Manjak odgovornosti ogleda se ponajprije u tome što mnogi smatraju, na temelju onoga što su čuli, da je infekcija corona virusom najpogubniji za ranjive skupine, tj. kako najviše pogađa građane starije životne dobi. Slijedom toga razmišljaju na način kako, ukoliko su mlađi, nemaju razloga za brigu! Jer, ukoliko obole, to će se manifestirati tek blažim simptomima sličnima onima kod prehlade ili gripe. No, takvo razmišljanje u potpunosti zanemaruje opasnost daljnjeg širenja zaraze i indirektnog sudjelovanja u nečijoj agoniji. Nejasnoća oko odgovornosti pokazuje se kod onih koji napuste izolaciju, ne uviđajući kako pritom mogu biti odgovorni za daljnje širenje zaraze. Takve se osobe pitaju kako mogu biti odgovorni za nešto što je, kako pogrešno misle, izvan njegove moći i kontrole, tj. zašto bi bili odgovorni za jednu posve “nevinu šetnju“ do najbliže ljekarne, osobito ako su pod punom zaštitnom opremom?

Moralni aspekt jednog takvog postupka može se pronaći u uprizorenim usporedbama koje nam stručne osobe stavljaju pred oči: „To je kao da imate pištolj i hoćete nekoga ubiti jer ste neodgovorni. Imate potencijalnu zarazu s kojom možete ubiti drugog čovjeka. To se ne smije raditi!“ ili „To je kao da pucate iz puške u trgovačkom centru, to je terorizam. U ovom slučaju bioterorizam!“ (Prof. Alemka Markotić). Usporedba virusa s oružjem je, zapravo, više nego prikladna u ovoj situaciji, jer virus, kao i oružje, napada integritet pojedinca, zauzimajući njegov teritorij i obitavalište (tijelo) te naposljetku oduzimajući mu i život. Napuštajući samoizolaciju mi zapravo svjesno i svojevoljno pristajemo na takav napad na drugoga te smo čak i formalno uključeni u sam taj čin, bivajući moralno suodgovorni za ugroženost tuđih životā i njihov konačan ishod.

S druge strane osoba koja ne želi smanjiti društveni kontakt, provodeći vrijeme družeći se u većim skupinama, biva u manjoj mjeri moralno suodgovorna, no valja istaći kao i dalje jest suodgovorna. Moralna suodgovornost u ovom slučaju proizlazi iz materijalne uključenosti u sam proces prijenosa, koja proizlazi iz naravi i prirode tog virusa, jer osoba može biti prijenosnik i ukoliko se kod njega još ne manifestiraju simptomi bolesti. Nesvjesno prenoseći virus mi smo uključeni u taj proces, te smo ujedno i moralno suodgovorni za posljedice koje mogu proizaći iz takvog prenošenja, jer smo upoznati s njima i znamo što se može dogoditi. Ovakvo ponašanje u potpunoj je suprotnosti sa solidarnošću, a osobito s odgovornošću prema najranjivijim skupinama, na koje smo u ovim teškim vremenima puno puta pozvani.

Stoga smo, iz moralne dužnosti koja proizlazi iz odgovornosti, pozvani dati svoj doprinos i smanjiti mogućnost širenja virusa, a ne doprinositi njegovom širenju. Možemo zaključiti kako se u ovom vremenu ne suočavamo samo s globalnom pandemijskom krizom, već i krizom individualne moralne savjesti svakoga od nas. Stoga, probudimo tu našu uspavanu i uljuljanu savjest i izbjegnimo mogućnost sudjelovanja u tuđoj agoniji i nesreći donoseći moralno ispravnu odluku: #ostajemdoma!

Autor:
doc. dr. sc. Anto Čartolovni

Katedra za teologiju

Biografija autora

Anto Čartolovni, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, voditelj istraživačke grupe i Laboratorija za etiku digitalnih tehnologija u zdravstvu (Digit-HeaL). Doktorirao bioetiku na Institutu za bioetiku i medicinsku humanistiku pri Medicinskom fakultetu Agostino Gemelli na Katoličkom Sveučilištu Presveto Srce.