Veliki četvrtak za nas znači dan ustanovljenja sakramenata svetog reda i Euharistije. Isus je htio ostati nazočan u zajednici svojih vjernika upravo darujući sebe svaki put pod prilikom kruha i vina kada Crkva slavi Euharistiju.
Na posljednjoj večeri Isus je ustanovio ovaj sakrament koji čini identitet njegovih učenika. Znakovito je da je kod ustanovljenja euharistije Isus učinio četiri temeljne geste koje sažimlju dinamiku ljudskog života. Poslušajmo kratko taj dio iz evanđelja po Marku: „I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im.“ U ovoj uvodnoj rečenici satkana je istina o ljudskom životu. Isus uze kruh, blagoslovi, razlomi, i dade – četiri geste, četiri glagola koji opisuju naš život.
Prvo, Uze – ta gesta govori o činu izabranja kojim je Bog htio da budeš to što jesi, da dođeš na ovaj svijet. On je htio tebe, da se rodiš u obitelji u kojoj jesi, da budeš na mjestu na kojem se nalaziš, da imaš život takav kakav imaš, sa svim izazovima, problemima, nadanjima, uspjesima i padovima. Tom gestom Bog ostvaruje i tvoju jedinstvenost koju ne potvrđuje nitko drugi osim njega. Nisi ti vrijedan jer to kažu drugi, nego ti je Bog dao da takav budeš. I prije tebe nitko nije živio tvoj život, niti će ga itko živjeti poslije tebe. Zaista, ti si jedinstvena i neponovljiva osoba na Zemlji!
Drugo, Blagoslovi – Isus je blagoslovio kruh. Zapravo pokazuje da je tvoj život blagoslov, već po tom izabranju i jedinstvenosti. Ali si jednako pozvan da budeš izvor blagoslova. Tvoj život je blagoslov koji je Bog stavio u tvoje ruke, i koji si pozvan dijeliti oko sebe, svojim gestama blagoslova, svojim riječima, koje liječe rane. Da u svijetu u koji obiluje riječima psovke, omalovažavanja, odbacivanja i podmetanja, da ti budeš nositelj riječi koji uvažavaju, vraćaju nadu, uzdižu i liječe.
Treće, Razlomi – možemo imati osjećaj da ovakvim razmišljanjem zamišljamo život bez boli i poteškoća. Međutim, iskustvo razlomljenosti govori upravo o onim bolnim trenucima našeg života. Ali upravo čovjek nerijetko upozna sebe i svoj poziv, i u konačnici samog Boga baš u trenucima padova i patnji, u trenucima razlomljenosti i osjećaja nemoći. U trenucima kada ima dojam da ga je Bog napustio. Kad dođu takvi trenuci, i iz iskrenog povjerena u Boga pustimo sve – što je vrlo teško jer želim uvijek imati sve pod kontrolom – tad progovara Bog, tada djeluje.
Četvrto, dade – u ovome prepoznamo konačni cilj svog života. Da nam nije život darovan samo radi nas samih, nego da ga darujemo drugima. To nam je Isus na razne načine potvrdio, a posebno danas kroz pranje nogu svojim učenicima kao običan sluga. Tu je istinu zapečatio na drvu križa.
Slaviti Euharistiju znači, dakle, neprestano uroniti u istinu našeg života, istinu koju je Isus pokazao kroz ove četiri temelje geste da nas podsjeća na svijest o našem izabranju, na važnost blagoslova, na iskustvo razlomljenosti u kojem je sam prisutan, i na ljepotu darivanja!