Select Page

 

Detalj iz katedrale u Chartresu - Krist pere učenicima noge.

Detalj iz katedrale u Chartresu – Krist pere učenicima noge.

Katedrala u Chartresu, među mnoštvom izričaja gotičke umjetnosti čuva i reljef koji prikazuje scenu iz večerašnjeg Ivanovog evanđelja. Isus klečeći na jednom koljenu, pogleda uperena u Petrove oči, rukama uronjenim u praonik pere njegove noge. Petrove oči odaju nevjericu iskazanu i pokretom ruke koja ispruženim prstom prislonjenim uz glavu jasno pokazuje što Petar misli o Isusovom činu. Misli da je Isus izgubio pamet. Njemu je nepojmljivo da se Učitelj pred njim spušta na koljena, da ga gleda iz podređenog položaja i da mu pri tome pere noge. Nepojmljivo stoga što Petar unatoč Učiteljeve blizine, unatoč svega što je proživio s njime nije razumio što se događa. Nije razumio stoga što je razmišljao polazeći od shvaćanja stvarnosti u kojemu nije bilo mjesta za neočekivani događaj na Posljednjoj večeri. Tako razmišljajući nije mogao shvatiti da je ta pashalna večera zapravo sažetak, kriza i ispunjenje Isusovog života. Njegovo je poslanje bilo životom i riječima posvjedočiti neuvjetovanu i bezgraničnu Božju upućenost na čovjeka. Svaki čin i riječ u njegovom životu bili su svjedočanstvo i znak te upućenosti. A svakim činom i gestom blizine on je sve više samoga sebe izručivao u ruke ljudi znajući da će završiti na strani onih koje je tražio, na strani onih koje je trebalo odstraniti kako bi se ostvarilo zajedništvo na temelju interesa i podjele moći.

Pranjem nogu on, komu je Otac sve predao, želio je ipak pokazati da se prije predanja u smrt neprijateljima želi predati u ruke svojima. Njima je htio pokazati da on nije onaj koji distancom vlastitog položaja i autoritetom vlasti želi biti njihov učitelj. Znao je da će tim činom dovesti u krizu one koji su ga nasljedovali, da će im srušiti slike i mišljenja koja su o njemu oblikovali. On je to upravo i želio. Htio je da se prema njemu odrede polazeći upravo od ovoga čina kojim je htio pokazao u čemu je bit poslanja njega koji je od Boga izašao i Bogu ide, od čina koji je otkrivao blizinu njegove smrti i izručenja silama zla i ljudske sljepoće. Htio je da shvate da on ne vlada jakošću i silom nego predanjem i služenjem.

Petar to nije mogao shvatiti, a i mi još uvijek teško prihvaćamo logiku i dinamiku Posljednje večere. I mi smo poput Petra spremni staviti vrh prsta svoje ruke na sljepoočicu i reći da je Isus izgubio pamet. I mi smo i ove večeri koja nas uvodi u agoniju Kristove samoće, ostavljenosti i smrti spremni reći: «Zar ti meni da pereš noge?» I čuditi se uvijek iznova zašto Crkva na dan kada slavi spomen ustanovljenja euharistije naviješta odlomak evanđelja u kojem nema spomena ustanovljenja euharistije. Teško uviđamo da se u događaju pranja nogu otkriva bit euharistije.

U svakom euharistijskom slavlju čujemo riječi: «Uzmite i jedite, uzmite i pijte. Ovo činite meni na spomen.» Te nam riječi svjedoče o tome da je Isus bio svjestan blizine vlastite smrti. One istovremeno oslobađaju pogled za činjenicu da je upravo njegova smrt promijenila odnos života i smrti u korist života, promjenu koja se nije mogla dogoditi bez tog prolaska kroz smrt. Pranje nogu znak je umiranja, čin kojim Isus pokazuje da će kroz radikalnu promjenu ostati među svojima, ali da na tu promjenu poziva i njih same. Euharistija je istovremeno slavlje promijenjene prisutnosti Krista koji je prošao kroz smrt i prisutnost Krista koji mijenja one koji zajedno slave: u euharistiji se događa prisutnost omogućena kroz promjenu i promjena koja je moguća njegovom prisutnošću. Tu je promjenu i tu je prisutnost Isus posvjedočio i pranjem nogu svojim učenicima.

Njemu na spomen se okupljamo i slavimo euharistiju, zahvaljujemo Ocu za sve što je po njemu učinio kako bi kroz svoju promijenjenu prisutnost On koji se predao ljudima i smrti u ruke i nas mogao mijenjati. U njoj se Krist predaje u naše ruke prožete teretom i radošću života, dopušta da ga lomimo, da ga žvačemo, da ga nosimo, da nas ispunja. On nas kroz slavlje euharistije osposobljava da shvatimo kako početak našega života i zajedništva ne leži u nama samima nego je dar beskrajne ljubavi i predanja, dar je koji nas izvlači iz zamke naših vlastitih predodžbi o Bogu i ljudima.

Jer nama ponekad naša očekivanja, naše želje, naša traženja od Boga zarobljavaju srce i zatvaraju oči za neponovljivost događaja Posljednje večere. Lakše nam je zamisliti Boga koji je dalek, koji je iznad nas i sudi nas, ali nas i ostavlja na miru i ništa ne traži od nas. Jer znati da se Bog i preda mnom saginje,  znači prihvatiti i to da ne mogu biti njegov ako i ja to nisam spreman činiti ne njemu nego drugima, onima koji su pored mene i s kojima živim. No da bi smo mogli dostojno prihvatiti i nositi taj dar potrebno je odložiti odjeću, znak naše moći, sagnuti se u znak naše poniznosti i oprati noge bližnjemu kao znak naše ljubavi. Tako ćemo najbolje razumjeti što večeras i svake nedjelje slavimo.

 

Prof. dr. sc. Željko Tanjić
Rektor