O Božjoj i čovjekovoj lomnosti

Bili su to dani Božjeg i ljudskog lomljenja:
na posljednjoj večeri, pred nepravednim sudištima, na Golgoti, u grobnici Josipa iz Arimateje.
Još je jedan dan bio minuo, nova se večer primakla.
Dok je u svratištu, u Emausu, lomio kruh svoje prisutnosti, učio nas je nečemu neshvatljivome:
da se u svojoj lomnosti, poput njega lomimo jedni za druge.
Da se iz naše lomnosti razraste novi svijet u nama i među nama.
Svojom ljubavlju našu lomnost preobrazio je u hranjivost.

Pozvao nas je da njegov život utjelovljujemo našim životima.
Da svime što nam je darovano, svime što jesmo, budemo kruh svagdašnji jedni drugima.
Kruh kojim ćemo hraniti i tijelo i dušu svih naših voljenih, svih onih koje nam na put dovodi.
A pristati biti kruh znači iznova se odlučiti na lomnost.

Lomnost nas vodi u ravnodušnost. Ili gorljivost.
Obeshrabreni uzmičemo i zamiremo. Ili rastemo u Duhu.
Srastamo s Božjom lomnošću.
Ovisi o nama.
O tome jesmo li ostavili vrata otvorena Božjoj milosti.
Jesmo li joj pošli, pohrlili ususret.

Iz groba je izašao lomniji nego ikada.
Otada – gotovo odviše – ovisi o čovjekovu prihvatu.
O njegovu zagrljaju.
Loman prepoznaje lomne.
Ide uz njih.
Lomni čuvaju njegovu svjetiljku na raskršćima vjetrova.
Gore posred tmina ovoga svijeta.
Neugasivo.

Stjepan Lice