Select Page

Cor Cordi
Srce srcu

TREBAMO LI SE BOJATI CORONA VIRUSA?!

20.03.20.

Ovih dana udarna vijest u medijima je pojava pandemije teške respiratorne bolesti od koje ljudi umiru. Bolest se pojavila u gradu Wuhan u Kini među osobama koje su konzumirale meso ljuskavca, jedne vrste tamošnjeg sisavca (čija je konzumacija ilegalna). Dakle, uzročnik se primarno širi među životinjama, a u bliskom kontaktu moguć je prijenos i na ljude. I to se dogodilo. Znanstvenici su izolirali novi soj već poznatog Corona virusa.

O čemu se tu radi i zašto se uopće pojavljuju uvijek novi opasni virusi? Moramo znati da su uzročnici bolesti (bakterije, virusi i mnogi drugi) živi organizmi koji se bore za svoj opstanak, tražeći svoj životni prostor. A njihov životni prostor je u živim bićima (biljkama, životinjama i ljudima). Oni napadaju, a napadnuti se brane! Živa bića su razvila mnogobrojne mehanizme obrane, a uzročnici svojim prilagodbama nastoje izbjeći te zamke. Otuda neprekidna pojava novih sojeva (tipova i podtipova) nekog uzročnika. Najpoznatije su nam promjene virusa gripe, zbog čega se svake godine cijepimo cjepivima koja štite od novih sojeva toga virusa.

Svijet se već susreo sa spomenutim Corona virusom vjerojatno mnogo puta kroz svoju evoluciju. Zasigurno je utvrđen kao uzročnik bolesti poznate kao SARS (kratica od engleskog naziva bolesti koja znači: teški akutni respiratorni sindrom) 2002. godine, a pojavila se u ovom istom području (Kina). Zašto tako često virusi kreću iz takvih područja? Zbog načina života i bliskog kontakta ljudi s domaćim i divljim životinjama, te velike napučenosti. To je poput inkubatora. Virusi se šire među domaćim i divljim životinjama, lako se prenose u udaljene krajeve svijeta (ptice selice, transport). Opasnost postaje veća kad se virus prilagodi ljudskom organizmu pa promijeni svog domaćina i počne se širiti među ljudima. Kolika će biti opasnost od toga virusa ovisi o mnogočemu. Mi medicinari to nazivamo patogenošću, virulencijom i epidemijskim potencijalom. Često virus može biti smrtonosan, ali mu epidemijski potencijal (sposobnost širenja među ljudima) nije velik. Pritom će mnogi oboljeli i umrijeti, ali se bolest neće proširiti po čitavoj kugli zemaljskoj (tzv. pandemija). U drugom slučaju doći će do pandemije.

Bolest se pojavila u mnogim zemljama svijeta, a registrira se sve veći broj oboljelih i umrlih. Svjetska zdravstvena organizacija preporuča mnoge mjere za suzbijanje širenja bolesti. Prva je ograničeno kretanje ljudi u i iz zaraženih područja. Potom, 14-dnevna izolacija svake osobe kod koje se sumnja na zarazu. Nošenje maski, često pranje ruku i dr. Hoće li te mjere biti dovoljno učinkovite? Bolest se proširila po čitavom planetu i usmrtila tisuće ljudi. Bojazan da bi broj žrtava mogao biti znatno veći nije bez osnova!

Ljudski rod se kroz svoju povijest susretao s pandemijskim širenjem zaraznih bolesti. Spomenimo samo neke najvažnije. U Srednjem vijeku bila je to kuga, nazvana i crna smrt. Sredinom 14. stoljeća, proširivši se iz jugozapadne Azije u Europu, usmrtila je čak polovicu tadašnjeg stanovništva (oko 75 milijuna ljudi). Bolest je harala Europom u nekoliko navrata, sve do 18. stoljeća. Druga poznata pandemijska bolest je kolera. Zabilježeno je sedam njenih širenja po svijetu, počevši od početka 19. pa do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Vjerojatno ih je bilo i prije, ali nisu zabilježene. Sve su započele na Indijskom potkontinentu, gdje je rijeka Ganges rezervoar uzročnika. Ipak, najsvježije u pamćenju naroda su pandemije gripe, koje su u 20. stoljeću u više navrata poharale svijet. Među njima je najteža bila ona iz 1918. godine, nazvana i „španjolskom“ gripom, od koje je umrlo između 40 i 50 milijuna ljudi. Neki od nas još se dobro sjećaju „azijske“ gripe iz 1957. (od koje sam i sam teško obolio i mislio da ću umrijeti), a potom i „hongkonške“ gripe, od kojih je umrlo dva milijuna ljudi. Napokon, zadnja, „svinjska“ gripa iz 2009., od koje je umrlo „svega“ 600.000 ljudi. U međuvremenu je bilo još mnogo drugih manjih epidemija koje su odnijele svoje žrtve (najčešće starije, bolesne i djecu). Zadnja epidemija velikih boginja (Variola vera) dogodila se na području Balkana 1972. godine. Tada je procijepljeno sveukupno stanovništvo tadašnje države (oko 20 milijuna ljudi) te je zabranjeno kretanje (uvedena je karantena). Smrtnost je bila 20%, no mjere su urodile plodom i epidemija je prekinuta (u konačnici je uzročnik eradiciran – uklonjen iz prirode).

Nakon tako „bogatog“ iskustva čovjek se donekle “opametio“. Proizveo je cjepiva protiv nekih bolesti, a protiv novih uzročnika u budućnosti tek će ih proizvesti. Mjere koje preporuča SZO su djelotvorne i treba ih strogo provoditi. Bojim se da to neće u potpunosti spriječiti širenje novog soja Corona virusa. Karantena, prekid transporta, izolacija izloženih virusu, intenzivno liječenje, osobna higijena i dr. trebali bi pomoći da se prevlada i ova situacija. Zbog brzog širenja i relativno visoke smrtnosti od 3 – 5% siguran sam da će se proizvesti efikasno cjepivo u najkraćem mogućem roku (uobičajeno treba barem dvije godine).

I na kraju treba pohvaliti rad Stožera civilne zaštite RH koji po svim pravilima struke vodi uspješnu borbu protiv ovog virusa. Pokazali smo svijetu što znači dobra organizacija javnog zdravstva, kojega i u nekim puno razvijenijim zemljama svijeta uopće nema.

 

Prof.dr.sc.prim. Darko Ropac,
redoviti profesor
Vanjski suradnik na HKS-u na Odjelu za sestrinstvo

 

Autor:
Prof.dr.sc.prim. Darko Ropac,

redoviti profesor, vanjski suradnik na HKS-u na Odjelu za sestrinstvo

Biografija autora

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarijus

Kratak znanstveni životopis:

Rođen je 1947. u Varaždinu. Gimnaziju je završio 1965. u Bjelovaru. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu završio je 1970. Godine. Doktorat medicinskih znanosti iz epidemiologije obranio je 1983. godine. Redoviti član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske postao je 1993. Za redovitog profesora epidemiologije izabran je 2003. godine na Medicinskom fakultetu u Splitu.

U kolovozu 1991. godine javlja se kao dragovoljac u Oružane snage RH. Bio je načelnika sanitetske službe za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem do travnja 1992. godine. Potom je bio zapovjednik Glavnog sanitetskog stožera RH. Promaknut je u čin brigadira početkom 1992. godine.

Od 1996. do 2003. godine nalazi se na mjestu ravnatelja Instituta pomorske medicine Hrvatske ratne mornarice u Splitu.

            Od 2003. do 2005. godine radi na mjestu savjetnika za znanstveni rad u Zavodu za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, kao redoviti profesor epidemiologije i pročelnik Katedre za javno zdravstvo.

Godine 2003. stekao je zvanje primarijusa.

Do sada je u svom radu objavio sto i sedamdeset stručnih i znanstvenih radova. Bio je voditelj istraživanja u nekoliko znanstvenih projekata. Organizator je većeg broja znanstvenih kongresa i skupova. Urednik je i koautor 20 sveučilišnih i visokoškolskih te dva srednjoškolska udžbenika.

Objavio je četiri romana, a peti je u pripremi.  

Za ratne zasluge i aktivno sudjelovanje u obrani tijekom Domovinskog rata odlikovan je s više ratnih odličja.