22. travnja 2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

Braćo i sestre, kao što znate pandemija koja je pogodila naš svijet bila je izvor raznih rasprava ne samo na društvenoj razini, nego možda čak najviše na razini življenja i obrazloženja nekih nauka vezanih uz našu katoličku vjeru. Veliki je broj onih koji su mi se i osobno javili u strahu i s pitanjima je li ovo znak Božje kazne? Kažnjava li nas Bog time? Treba priznati da u načinu na koji živimo svoju vjeru, ponekad hodamo po krajnostima. Tako će netko toliko govoriti o Božjem milosrđu, da ostavlja dojam da ne postoji kazna ni posljedica za grijehe. Isto tako će netko toliko insistirati na razne oblike kazne, da se skroz skriva milosrdno Božje lice. Mudrost nikada nije bila u krajnostima. Jedno je sigurno postoji kazna, postoji i milosrđe našeg Gospodina. Naravno da se nameće pitanje a kako te dvije stvari „funkcioniraju“? Bez pretenzije da obrazložim ovdje crkveni nauk, jednostavno bih rekao da čovjek sebe kažnjava svojim grijesima; i osjećaj nemira i odbačenosti koji često nosi u sebi, plod je grijeha, ali i zatvorenosti prema istinskom pokajanju i uvjerenju da mu Bog može oprostiti. Isto tako evanđelja obiluju događajima koji jasno opisuju Božju spremnost na oprost tamo gdje vidi da se čovjek trudi, da je svjestan svojih lutanja. Bog se uvijek odriče kazne, i prigrli čovjeka. Sjetimo se rasipnog sina. Neopisivim stanjem kajanja, prihvaćanjem mjesta koje mu sada pripada – mjesta najamnika – dobio je kraljevski doček. Zanimljivo je pratiti Matejevo evanđelje o sudnjem danu. Jedni idu vječno kraljevstvo, a drugi u vječni oganj. No, ono što daje raspodjelu je upravo način na koji je svatko živio za života. Prema tome, Bog na kraju prima samo ono što smo mu donijeli svojim djelima ili nedjelima, i donosi zaključak. Postoji onaj znakovit događaj kod Kristovog križa. S Isusom su na križu bili razbojnici. Kao što znamo Isus je desnom – čijem se zagovoru svakako treba često moliti, jer je svetac zadnje prilike – dakle, njemu Isus obećava večeru u nebeskom kraljevstvu i to isti da: „Zaista, zaista kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju.“ No, ono što je još zanimljivije je činjenica da Isus ništa ne govori onome koji mu se rugao. Jedan je kardinal u šali rekao da s obzirom da je taj razbojnik cijeli život bio snalažljiv, ne bi se čudio da ga vidi u nebu, tj. da je ipak uspio taktično „prevariti“ Isusa koji ga je primio u kraljevstvo. No, bilo kako bilo znakovita je ta Isusova šutnja. Ne sudi mu, ne odgovori mu ništa. Ostavio je sud u rukama i u riječima tog lijevog razbojnika.

Braćo i sestre, zašto sam imao potrebu dijeliti ove misli s vama? Razlog je u središnjoj rečenici današnjeg evanđeoskog odlomka koji mnogi teolozi smatraju središnjim odlomkom Ivanova evanđelja, a glasi: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Dakle, to je nepobitni i neiskorjenjiv Božji naum. Kako mi stojimo s tim? Kako stojimo s vjerom? Svakako da ne bi bilo dobro da bezumno mislimo da možemo izigrati, iskoristiti tu Božju ljubav. Ali opet ne bi bilo dobro da se postavimo kao suci braći i sestrama. Dopustimo Bogu da bude Bog. A mi prihvatimo svoj položaj da bez obzira na razinu našeg obrazovanja ili ne, obični smo ljudi, punih manjkavosti, i potrebnih Božje naklonosti i ljubavi. Kako će Bog na kraju riješiti računice s nama? Ja vam o tome nemam pojma. To je njegova stvar.