“Katolički intelektualac: tko je to?” bila je tema mjesečne tribine “Teološki četvrtak” koja je u organizaciji Kršćanske sadašnjosti održana u četvrtak 28. travnja 2016. u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu. 

Teološki četvrtak: "Katolički intelektualac: tko je to?"

Teološki četvrtak: “Katolički intelektualac: tko je to?”

Uvodeći u temu, voditelj tribine don Anton Šuljić rekao je kako se na tribini želi propitati: tko je to katolički intelektualac; kakav mu je profil; je li on danas prepoznatljiv; je li u našem društvu vidljiv, i ako je vidljiv, je li na cijeni, pa i u samoj Crkvi; koliko se u javnom diskursu katolički intelektualac bagatelizira, katkada u nekim medijima i ismijava. Znamo da su katolički intelektualci tijekom i ne tako davne povijesti iznijeli mnoge važne ideje, i one koje se tiču velikih tema Europske unije, kao i naše kulture i uljudbe, rekao je Šuljić.

Teološki četvrtak: "Katolički intelektualac: tko je to?"

Teološki četvrtak: “Katolički intelektualac: tko je to?”

Prva uvodničarka dr. sc.  Ružica Pšihistal s Filozofskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku i predsjednica udruge Katoličkih intelektualaca iz Osijeka, upozorila je kako “intelektualac u današnjem vremenu nema više poziciju koju je imao od prosvjetiteljstva, pa i ranije u cijelom razdoblju moderniteta. On je izgubio auru autentičnosti, izgubio je poziciju da govori iz čvrstih vrednota. Može se reći da je izgubio tlo pod nogama u postmoderni, gdje je zavladao epistemološki nered, opća relativizacija, gubitak vrijednosti uporišta. I ‘intelektualac opće prakse’ koji bi znao i odgovorio na sva moguća pitanja je pomalo po meni zastarjela kategorija”. Govoreći o katoličkom intelektualcu, istaknula je kako on ima na leđima svu težinu kao i “intelektualac opće prakse”, ali “ima prednost, snagu ako govori iz središta vjere. Dakle, ima sigurne temelje, ima vrijednosti koje su čvrste. Naime, Evanđelje se nije promijenilo u 2000 godina. Poruka je ostala ista, mijenja se samo način prenošenja te poruke. On ima moć univerzalnosti, jer poruka evanđelja je univerzalna, i dopire do svih ljudi”.
Uputila je na potrebu da katolički intelektualac bude otporan na osovine moći i “ne bi mu trebalo biti važno, ono što je intelektualcu opće prakse važno: medijska pozornost, uspjeh, prestiž”. Naime, ta rubna pozicija nije sama po sebi uopće loša. To doživljavam kao izazov i kao mogućnost da katolički intelektualac iz autentične, svjedočke pozicije govori javno, svjedoči svoju vjeru. Tu ima cijeli niz pitanja i vjerojatno prigovora koji su upućeni intelektualcima zašto oni ne govore u ovim ili onim pozicijama. Klasično je pitanje zašto intelektualci šute, rekla je. Podsjetila je i na pitanje angažiranosti intelektualca te istaknula kako “on se mora angažirati u službi istine. Katolički intelektualac za razliku od intelektualca koji ne prihvaća vjerski model, zna što je istina, vrijednosni stup mu nije uzdrman postmodernom i to je sigurno najsnažnije uporište, i mislim da je autentična svjedočka pozicija najjače oružje, i navještaja, a onda i katoličkog intelektualca”.
Fr. Srećko Koralija, OP, regens Hrvatske dominikanske provincije i vanjski suradnik Filozofskog fakulteta Družbe Isusove i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, krenuo je od premise “Istina se ne posjeduje, već se do nje dolazi u odnosu. A tome kršćaninu svjedoči Trojstvo, gdje se istina artikulira kroz odnos”. “Za katoličkog intelektualca, bio on teolog ili nekog drugog akademskog identiteta možemo reći da je jasnoća pogleda jedan od načina gledanja stvarnosti. Pogotovo u vremenu u kojem trenutačno živimo, gdje možemo reći da nevidljivost postaje izvor komunikacijskog nadahnuća na neki način”, rekao je. Postavio je pitanje “je li biti intelektualac neki identitet”, te odgovorio “naravno da jest. No, možemo li govoriti o intelektualcu kao nekakvom nadidentitetu koji se otima klasifikacijama kao što je katoličko, islamsko, ateističko ili bilo u kojoj drugoj vezi atributa koji ćemo pridodati na to što je intelektualac? Naime, intelektualac sam po sebi je svojevrstan poziv. Sljedeće pitanje koje proizlazi iz toga, budući da je vjera javna i da sam ja kao katolik pozvan tu vjeru svjedočiti, je tko je moje slušateljstvo”. Pojasnio je kako se identitet kreira kroz istraživačke napore “jesmo li prenositelji znanja drugima, ili oni koji uzdrmavaju definicije koje su već postojeće kako bi na temelju znanja koja smo primili iznjedrili nova znanja i došli do novih teorija, bili mi katolički intelektualci ili ne. Tako dolazimo do pojma znanosti, a intelektualac je onaj koji se bavi unutarnjim čitanjem stvarnosti. Znanost možemo promatrati kao aktivnost u suradnji, o tome svjedoče mnogi intelektualci”. Koralija se osvrnuo i na pitanje metode rada intelektualca, tj. metodu autoreferencijalnosti. Istaknuo je kako je to izazov “budući da sam produkt određene vrste intelektualaca i određenih institucija koje su mene formirale, postoji opasnost da budem autorefencijalan prema vlastitom sustavu, a to postavlja pitanje: jesam li ušao u status quo intelektualca ili sam spreman uvijek iznova nauštrb vlastite istine propitkivati i razumijevati tuđa mišljenja”.

Teološki četvrtak: "Katolički intelektualac: tko je to?"

Teološki četvrtak: “Katolički intelektualac: tko je to?”

Dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, istaknuo je kako se pitanje tko je katolički intelektualac nužno veže uz cijeli niz promišljanja koji su preduvjet odgovora na to pitanje, odgovora koji se nikada ne može dati jednom zauvijek. Osim toga,danas je pitanje o tome tko je katolički intelektualac u svojevrsnoj tjeskobnoj situaciji već i zbog toga što u našem društvu jednako tako nema jasnog odgovora na pitanje tko je uopće intelektualac i trebamo li ga uopće u društvu u kojem Internet daje odgovor na gotovo sva pitanja i u društvu u kojem se briše razlika između razina znanja i uvida u stvarnost utemeljenih na određenom stupnju znanja, spoznaje i uvida. U demokratskom društvu svatko može komentirati što hoće, kako hoće i bez obzira na razinu znanja o nekom problemu njegovo mišljenje mora biti uvažavano kao i mišljenje najvećeg stručnjaka u nekom području, upozorio je dr. sc. Tanjić.
Uputio je na činjenicu da forma katoličkog intelektualca, koliko god danas izgledala anakronom i nemogućom, otkriva u sebi dvije temeljne oznake koje su važne za kršćansko poimanje stvarnosti i razumijevanje ljudskog iskustva. Katolički intelektualac je prije svega vjernik koji traži razumijevanje vlastite vjere, vlastite životne situacije, kao i cjelokupnog društva upravo polazeći od vjere koja je uvijek u potrazi za istinom. Cjelokupno intelektualno traženje usmjereno je k onom “temeljnom”, “posljednjem”. Drugo, katolički intelektualac vjeruje i u snagu razuma. Promišljanje je dio vjerovanja, rekao je dr. sc. Tanjić te istaknuo kako nitko u cjelokupnoj kršćanskoj povijesti nije bolji primjer za utjelovljenje takvog stava od dvojice velikana kršćanstva sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga. Prema dr. sc. Tanjiću upravo na tom tragu može se govoriti i o katoličkoj intelektualnoj tradiciji. Ona naime, “počiva na dva temeljna uvjerenja: čovjek želi i može otkrivati istinu, a to pitanje počiva na uvjerenju da je svijet, da je univerzum moguće razumno iznutra čitati. U katoličkoj tradiciji to uvjerenje počiva na vjeri o sjedinjenju božanskog i ljudskog u osobu Isusa Krista i u povezanosti stvarnosti s Bogom”.

 

Tekst i fotografija: Marija Belošević, IKA

 

Hrvatsko katoličko sveučilište