Sveučilišna kapelanija

 


Samo jedna: zapovijed ljubavi

Braćo i sestre,

zaista mi je drago što se možemo opet na ovaj način okupiti oko Božje riječi, rekao bih oko križa Kristova, jer svakog petka, osobito u korizmenom vremenu spominjemo se njegove muke za nas. Kristov križ nam upravo tumači ono bitno u našem životu. Sada zbog nastale situacije imamo više vremena o tome razmišljati. Barem se nadam. Nekad smo se žalili što ne stignemo ovo, ili ono napraviti. Često ponavljamo riječi nemam vremena. A sada je promjena logike. Sad imamo, osim naravno onih koji su angažirani na razne načine u ovoj situaciji pandemije. I kada čovjek uspije pronaći vremena za sebe, onda se u njemu javljaju razna životna pitanja. Što je najvažnije za mene? Čemu dati prednost u mojem životu? Na što stavljati naglasak? Kako živjeti svoj život da bude Bogu mio? Jesmo li na dobrom putu? Je li naš život zaista ispunjen? Puno je pitanja koja si čovjek postavlja. Ponekad kroz ta pitanja mislimo da je prezahtjevno živjeti kršćansku vjeru, jer ima puno zabrana, puno zapovijedi itd. Međutim, današnjim odlomkom evanđelja, vidimo da to nije točno, te da imamo samo dvije zapovijedi koje su zapravo samo jedna: zapovijed ljubavi

Kada je pismoznanac upitao Isusa: što je to najvažnije u životu, koja je prva, prioritetna zapovijed u životu jednog čovjeka, Isusov odgovor je bio više nego jasan: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!« »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.« „Slušaj!“ Znamo što ova prva riječ znači za židovski narod. Ovo treba biti vrijeme slušanja i osluškivanja. Prije svega Gospodina Boga svoga. Što nam želi poručiti kroz sve ono što proživljavamo. Zatim, slušati mjerodavne osobe i institucije koje se brinu kako za naše tjelesno, tako i za naše duhovno zdravlje. Usred konfuzije, skloni smo biti svi pametniji od stručnjaka, od crkvenih poglavara. To je možda jedan sindrom našeg vremena u kojem, kada nastaje neka kriza svi smo odjednom jako pametni, zapravo prepametni. Oprez! S Kristovim vjernicima ne smije biti tako. Zašto? Zato što nas obvezuje zapovijed ljubavi prema Bogu, prema bližnjemu, prema sebi. A ljubav često puta ne razumije sve. Zapravo ne treba sve razumjeti. Nego je jedna važna karakteristika ljubavi da budemo tu, blizu, solidarni,  u dobru i u zlu. 

Ovo je zaista vrijeme kada možemo na opipljiv način pokazati koliko ljubimo jedni druge. Jer ljubiti znači napraviti sve za dobro drugoga. A za to ne moramo imati nikakav razlog osim same ljubavi. Kakva bi bila ljubav koja ide putem ugrožavanja drugoga? Kakva je ljubav koja ide putem neposlušnosti ljubljenoga, neprestane kritike, omalovažavanja, pametovanja, nepovjerenja? Zar je to ljubav? Nipošto!

Znam da se nalazimo u vremenu određene zbunjenosti, izgubljenosti, nejasnoće. Međutim, to je ujedno vrijeme milosti. Ovo nije vrijeme tragedije, to je vrijeme prilike i povratka bitnome. Živjeti u ovom vremenu, usuđujem se reći da to znači živjeti milosno vrijeme. No, nadam se da ćemo napokon krenuti konkretno živjeti ove Isusove riječi. Da nakon svega ne padne sve ovo u zaborav i da opet ne krenemo putem neljubljenja Boga i čovjeka. 

U ljubavi prema bližnjemu, nastojimo kao ukućani reorganizirati prioritete našeg obiteljskog života. Što smo do sada zanemarili? Kako ćemo sada provoditi svoje vrijeme zajedno. Da ne postane vrijeme napetosti, svađe, nervoze, jer smo u međuvremenu bježali u svoje poslove i obveze, a sada odjednom moramo biti zajedno. Ovo je vrijeme milosno. Ovo je vrijeme ljubavi. Ovo je vrijeme zajedništva. Iskoristimo ga na dobro svih nas. Amen!  

 

vlč. Odilon Singbo, sveučilišni kapelan

 


Stvoreni smo od Boga, stvoreni smo za zajedništvo, a ne sebičnost

Dragi studenti, nastavnici i djelatnici Hrvatskog katoličkog sveučilišta, draga braćo i sestre,

lik svetoga Josipa pun je iznenađenja, zapravo izaziva divljenje, a ponekad se čovjek može posramiti, ako uspoređuje svoj život s Josipovim. Naime, Bog je dao jasne upute Josipu kako treba postupiti u raznim situacijama. A Josip, bez prigovora, bez riječi sluša, posluša. Nije li naša prva reakcija obično postavljanje raznih pitanja Bogu? Obrazloženje s mnoštva riječi zašto se ne slažemo s ovim ili onim? A Josip šuti, šuti i djeluje. Pretvorio je svoj život u pustinju u kojoj jasno čuje Božji glas. Josipov glas kroz šutnju i djelovanje postaje glasniji, učinkovitiji od svih ljudskih riječi. Ova pandemija pretvorila je naše ulice u pustinju, i jasno možemo napokon čuti Božji glas, i doći do nekoliko zaključaka kako za osobni život, tako i za društveni život: Stvoreni smo od Boga, stvoreni smo za zajedništvo, a ne sebičnost.

Ova Josipova šutnja i izvršavanje Božjeg nauma, postaje za sve nas putokaz do Boga i čovjeka, da naučimo da je svaki život upravo susretište Boga i čovjeka.

U današnjem evanđeoskom odlomku, nalazimo jednu utješnu i znakovitu rečenicu koja je upućena Josipu, ali i svima nama. Naime, Anđeo se Gospodnji ukaza Josipu u snu i reče: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.“ Da, čovječe, ne boj se uzeti Mariju i Isusa k sebi!

Svjestan sam da su mnogi morali odustati od mnogo toga što su planirali, i s tugom i nemoći promatraju ovaj događaj i sve što gube. Škole, fakulteti, neke trgovine, poslovni prostori itd. zatvoreni su zbog zdravstvenih mjera. Ali, braćo i sestre, ne bojte se uključiti Isusa sada, na poseban način u svoj život!

Svjestan sam da su se mnoga djeca ovih dana veselila što će slaviti rođendane ili neke posebne događaje sa svojim roditeljima i prijateljima. Ali iz raznih razloga, nemaju roditelje uza se. Draga djeco, ne bojte se slaviti s Isusom. On će dati snage da sve ovo prođe i da svi zajedno još radosnije slavimo razne događaje.

Svjestan sam da je mnogim našim starijima i bolesnima uskraćen posjet njihovih najmilijih. I vas molim, osluškujte anđeoski glas upućen svetom Josipu, pa i vama: Ne bojte se. Puno tog teškog ste već proživjeli kroz vaš cijenjen život, sada je vrijeme da pojačate molitvu za svoju djecu.

Promatrao sam sinoć lica mnogih vjernika koji su od svog župnika dobili tužnu vijest otkazivanja liturgijskih slavlja zbog nastale situacije. Teško je to. I kao što se pitala jedna naša djelatnica: „Isuse, što ako je to moja posljednja misa s Hostijom?“. No, Bog nikada ne ostavlja svoje. Ne bojte se!

Svjestan sam i znam da ima među vama koji ste već dobili otkaz na poslu. Ne bojte se, zagovor svetoga Josipa će sigurno donijeti vedrije i radosnije vijesti.

Ova nam je situacija omogućila da nanovo otkrijemo ljepotu zajedništva. Zapravo ljepotu onog što znači biti obitelj poput Josipa, Marije i Isusa. I kao što je jutros pisala jedna naša profesorica: „Velika vam hvala što se borite, probijate kroz oblake nesigurnosti da biste nam rasvijetlili prostor i omogućili da se skupa saberemo u zajedništvo. To nam je više nego ikad potrebno.“ Ove riječi izgovaram i ja svima vama izoliranima, dragim medicinskim djelatnicima i njihovim obiteljima, oboljelima.

Slaviti svetkovinu svetog Josipa u ovakvim vremenima, ima poseban počet, jer Josip je slika pouzdanja u Boga usred nevolje, uzor aktivnog i promišljenog djelovanja i solidarnosti sa svojom obitelji, znak sabranosti pred Bogom i predanja Bogu, primjer prepoznavanja Anđela Božjeg i djelovanja prema njegovim smjernicama. Stoga, dok danas slavimo tako velikog sveca, pokušajmo manje pričati, manje paničariti, a više djelovati, odnosno više se otvarati Božjim nadahnućima kroz molitve. Upravo nam je sada najpotrebnije zagovor svetog

Josipa dok je cijeli svijet suočen s ovim virusom. Budimo ljudi, budimo Božji ljudi. A ti sveti Josipe, zagovaraj nas! Amen!

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...