Sveučilišna kapelanija

 


Velika subota

Empty-Tomb-Picture-16 www.turnbacktogod.com.jpg 

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Mi monasi pjevamo samo časoslov. U psalmima različitih časova meditiramo da Isus leži u grobu, da je čitav svijet zaprepašten u šutnji pred tajnom: Bog je mrtav. Isus je ne samo umro, nego je bio mrtav tri dana. On je u svojoj smrti sišao u carstvo mrtvih. Otada su teolozi razmišljali o tome što to znači kad u Vjerovanju kažemo: „Sišao u carstvo smrti“ ili: „Sišao nad pakao“. Papa Benedikt XVI. pokušava tajnu ovoga članka vjere objasniti primjerom: „Dijete se boji kada sâmo mora ići po sumraku šumom, koliko god ga uvjeravali da nema razloga njegovoj bojazni. U trenutku kada se nađe u mraku sâmo i duboko doživi samoću, pojavljuje se pravi čovjekov strah, ne strah pred nečim, nego strah kao takav…“. „Kod djeteta će svakako nestati straha u času kad se pojavi jedna ruka koja će ga uzeti i povesti, u času kad ono čuje ljudski glas; dakle onda kad doživi blizinu čovjeka koji ga voli…“. I zatim kaže: „Kad bi postojala takva samoća, koju više ne bi mogla razbiti ničija riječ; kad bi se došlo do tako duboke napuštenosti u kojoj se nikakav ‘ti’ ne bi više mogao pojaviti, bila bi to zbiljska i potpuna samoća; to bi, drugim riječima, bilo ono što se u teologiji naziva ‘pakao’“. „Zaista, jedno je sigurno: postoji samotnička noć, u kojoj nema nikakva glasa; postoje vrata kroz koja možemo stupiti samo kao samci: vrata smrti. Sva strahota svijeta u krajnjoj je liniji strah pred ovom samoćom.“ U taj strah od krajnje usamljenosti hoće prodrijeti poruka Velike subote: Krist je prošao kroz vrata posljednje usamljenosti. Sišao je u carstvo pakla. Ta poruka sada znači: „da i u posljednjoj noći, u koju više ne prodire ni jedna riječ, u kojoj smo svi kao uplakana odbačena djeca, postoji glas koji nas poziva, ruka koja nas prihvaća i vodi.“ Velika subota znači da je čovjekova usamljenost nadvladana jer je sam Krist u nju ušao. „Time je nadvladan pakao ili, točnije: smrt koja je prije bila pakao, sada to više nije. To dvoje sada više nije jedno te isto, jer se usred smrti nalazi život, jer je usred smrti nastanjena ljubav… Vrata smrti stoje otvorena otkako je u smrti nastanjen život, otkako u njoj prebiva ljubav“ (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS 2007., str. str. 294-302).
Ovu teološku poruku možemo prevesti i u našu psihu. Ona tada znači: Krist je sišao u carstvo sjena moje duše. Svaki čovjek ima u sebi jedan Had u kojemu stanuje sve ono što on u sebi nije pogledao, što je zgnječio ili potisnuo. Slaviti Veliku subotu znači stoga i da s Kristom silazim u vlastitu dušu, u ponore moje duše. To je nešto drugo od psihološkoga istraživanja moje duše. Ja zajedno s Kristom svjesno silazim u carstvo sjena moje duše. Poznajem mnoge ljude koji se plaše tišine. Jedna žena je kazala da u tišini u njoj provali vulkan. A to vodi dotle da mora živjeti u neprestanu strahu od toga nutarnjeg vulkana. Ona troši puno energije da vulkan u njoj zatomi. Ali ako u prijeteći kaos moga vulkana siđem zajedno s Kristom, on će od mene uzeti strah. U meni neće više biti ništa u čemu ne bi stanovao on, kamo njegovo svjetlo i njegova ljubav ne bi doprli. Tako se na Veliku subotu na meni osobno događa otkupljenje koje se dogodilo na križu i u Isusovu silasku u carstvo smrti. Ja gubim strah od neotkupljenoga u meni. Jer Krist je sišao u sve neotkupljeno, mrtvo, ukočeno, potisnuto u meni. Ikone Istočne crkve izražavaju to ovako: Krist silazi u carstvo smrti i uzima mrtve za ruku i izvodi ih na svjetlo. Tako si mogu zamisliti da on mrtva mjesta u meni dodiruje svojom rukom i vodi ih u život i na svjetlo da bi po njemu sve u meni moglo živjeti.
Anselm Grün

Slika: “Empty-Tomb ” www.turnbacktogod.com.

 


Veliki petak

Križu sveti, stablo svako Zavidi ti čarni sjaj, S takvim lišćem, cvijetom, plodom Nikoji ga nema gaj: Slatko drvo, slatki čavli Nose teret slatki taj.

Križu sveti, stablo svako /Zavidi ti čarni sjaj, /S takvim lišćem, cvijetom, plodom
Nikoji ga nema gaj: / Slatko drvo, slatki čavli / Nose teret slatki taj.

Danas se spominjemo velikog događaja povijesti našeg spasenja: utjelovljeni Božji Sin predao se u smrt da nas spasi: radi nas ljudi i radi našeg spasenja – ispovijedamo u vjerovanju. Kristova muka je vrhunac Božjeg predanja čovjeku. U razmatranju muke, nalazimo istinu o Božjoj ljubavi, ne prema nama kao nekoj bezimenoj masi, već kao pojedincima dragocjenima u njegovim očima.

Predlažem da doma u miru prije sudjelovanja u obredima velikog petka, lagano pročitate odlomak evanđelja po Ivanu (Iv 18,1-19,42), sa stankom nad onim dijelovima koji vas posebno dotaknuli, pogađali. Evanđelist posebno ističe kako Isus potpuno vlada situacijom. On je taj koji daruje svoj život. Nitko mu ga ne uzima. Sam ga daruje. A kakav je moj odgovor na taj njegov čin?

Pozivam vas da posebno promeditirate sedam posljednjih Isusovih riječi na križu. One nam kažu sve o smislu njegova života i smrti. Možete ih meditirati tijekom cijelog dana.

1. „Oče oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34)
Koliko je potrebna ljubav da bi čovjek izgovorio ove riječi u trenutku kada ga čavlima pribijaju na križ!
Isuse daj mi snage da mogu oprosti onima koji mi zlo čine!

2. „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43)
Izgovorena je oslobađajuća riječ trpećem i raspetom razbojniku. On je zadivljen zbog načina na koji Isus podnosi bol i oprašta. Prepoznaje u njemu Pomazanika i povjeri mu svoju sudbinu: „sjeti me se…“ Tu se već objavljuje pobjeda Raspetoga.
Isuse, primi me kod sebe, kada dođe čas da napustim ovu zemlju!

3. „Ženo, evo ti sina“ (Iv 19,25-27)
Prije nego fizički napušta ovu zemlju, Isus se obratio svojoj Majci da joj povjeri ljubljenog učenika: Evo ti sina!, a ljubljenom učeniku povjeri Mariju: „Evo ti majke!“
Isuse, neka tvoja i naša majka Marija pomaže nam biti još više povezani s tobom!

4. „Žedan sam!“ (Iv 19, 28)
Žeđ izmorenog tijela, ali i žeđ srca koje komunicira ljubav svim ljudima!
Isuse, neka žeđ tvojeg srca budi žeđ našeg srca kako bismo ljubavi tvojoj uzvratili ljubav!

5. „Dovršeno je!“ (Iv 19,30)
Sve što je Otac povjerio Sinu, sve, baš sve je ostvareno.
Isuse, dođi i dovrši u meni i po meni ono što mi je nebeski Otac povjerio!

6. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46)
Isus je od samog djetinjstva uronjen u molitvu psalama. Neposredno prije smrti citira psalam 22. psalam koji završava zahvalom onog koji je bio uslišan.
Isuse, u velikoj muci zavapio si Ocu. Neka tvoj vapaj vodi i nas k Ocu, osobito u trenucima kušnje!

7. „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46)
Opet jedan citat psalma. Psalam 31. Isus izražava svoje povjerenje u Oca u trenutku kada prelazi k njemu.
Isuse, daj mi umrijeti s tobom u povjerenju u Oca!

Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...