Select Page

Sveučilišna kapelanija

 


Tražeći Isusa

27. travnja 2020.

Homilija rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željka Tanjića

Braćo i sestre,

Danas smo slušali odlomak Ivanovog evanđelja koji nam opisuje što se događalo nakon što je Isus čudesno nahranio pet tisuća ljudi.

Ovaj odlomak šestog poglavlja, u 24 i 25 retku kaže: «kada dakle mnoštvo vidje da ondje nema Isusa i njegovih učenika, uđe u lađice i ode u Kafarnaum tražeći Isusa».  

Nakon što ih je Isus nahranio ljudi su pohrlili za njim, ljudi ga traže.

Da, Isusa traže mnogi, onda i danas. Mnogi traže Isusa, svjesno ili nesvjesno, vođeni različitim motivima. Mnogi su bogotražitelji među nama. Kada bismo htjeli opisati situaciju vjere i kršćanstva danas mogli bismo reći da među nama postoji veliki broj ljudi koji traži smisao, koji traže istinu, koji traže i Boga, mnogo puta i ne znajući da ga traži.

Njima, mi koji smo susreli Isusa moramo poći u susret i pomoći im da dođu do njega, ali prije toga moramo se zapitati jesmo li stvarno i kako smo našli Isusa.

Ako pogledamo današnje evanđelje onda ćemo vidjeti da ima mnoštvo razloga zbog kojega ljudi traže Isusa, pa i mi. No, često ti razlozi nisu vođeni onim nutarnjim motivom koji Isus izriče danas na kraju evanđelja. «Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao, zbog njega samoga jer je on uistinu Sin Božji».

Oni koji su išli za njim tražili su ga ponajprije jer ih je nahranio tjelesno i materijalno. Tražili su ga iz vlastitih osobnih, često i sebičnih motiva. Često su ti osobni i sebični motivi i naši motivi koji traže znak. Želimo da Isus nahrani naše želje, naše čežnje, naša iskustva. Sve ono što bismo htjeli da Bog radi nas samih učini. Ti motivi mogu biti i društveni, mogu biti politički, mogu biti često i nama naizgled najispravniji crkveni. Ali jesu li to motivi traženja koji nas vode do one duboke iskonske vjere i povjerenja u Isusa? I u današnjem evanđelju mnoštvo ga je oslovilo s «Učitelju» jer su shvatili da je ono što On čini i govori posebno, ali ipak nisu mogli do kraja i u potpunosti proniknuti u posebnost njegove Osobe i poruke. Žele razumjeti i zato ulaze u dijalog s njime, zato ga pitaju. Isus prihvaća s njima razgovor, kao i sa svakime od nas, bez obzira koji bili motivi zbog kojih ga tražimo.

Isus ulazi u dijalog s onima koji ga traže. On ulazi i u dijalog s nama jer dobro poznaje naša srca, naše misli, dobro poznaje i sebične razloge zbog kojih ga često puta tražimo. I to nam priznaje: «kažem vam tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenje, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili ste se». Dakle, vidjeli su znamenja, a ipak ne vjeruju do kraja. Zato ih Isus upozorava i vodi pravim putem, on ima strpljenja za njih i odgovara na ta njihova pitanja, ali oni i dalje nastavljaju svojom logikom razmišljanja koja teško prihvaća Isusovu besjedu i životno poslanje. Nisu se dovoljno otvorili njegovom Duhu, nego i dalje pretpostavljaju svoje traženje njegovom nalaženju njih samih u tom istom traženju. Za traženje je nužna otvorenost i spremnost ići onkraj vlastitih motiva i razloga traženja.

Neka ovaj naš današnji euharistijski susret s Kristom uskrslim, bude mjesto, trenutak, slavlje, u kojem susrećemo onoga koga tražimo vjerujući da je on onaj kojega je Otac nebeski poslao, koji nas hrani hranom koja ne propada i koja ostaje za život vječni, kako bismo mogli biti njegovi svjedoci i kako bismo mogli pomoći mnogima koji ga traže, da ga nađu. Ali istovremeno hraneći se nepropadljivom hranom njegove prisutnosti i mi pročišćavamo motive zbog kojih ga tražimo. Da ne mislimo da smo mi oni koji ga uvijek traže ispravnih motiva. Da ne mislimo da je naše traganje za Bogom uvijek pravedno i istinito, a drugih nije. I mi u poniznosti trebamo priznati da ga često tražimo jer nas on siti i onim što smo mi htjeli, ali ne vidimo da nam on samoga sebe daje. Otkrijmo iznova tu njegovu prisutnost, budimo uvijek tražitelji Isusa i pomozimo drugima da ga zajedno s nama nađu.

 

 


Pretvorba na Isusov način

24. travnja 2020.

Homilija rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željka Tanjić

 

Braćo i sestre,

Ovaj prelijepi odlomak Ivanovog evanđelja koji je svim nama toliko drag i poznat, može se uistinu tumačiti na različite načine. Ja bih danas zajedno s vama pošao od dvije riječi koje nalazimo u evanđelju.

To su riječi umnažanje i pretvorba. Riječi koje, kad malo bolje razmislimo, kod mnogih ljudi danas bude negativne asocijacije. Obje riječi su u našem društvu vezane uz promjene koje su se, posebice na ekonomskom području, dogodile u procesu stvaranja hrvatske države i društva koje volimo nazvati tranzicijskim. Postale su sinonim za brzo i nepravedno bogaćenje, umnažanje bogatstva pojedinaca bez rada i zalaganja, nezakonitu privatizaciju i stvaranje divljeg kapitalizma. I dok prva riječ i nije tako snažno prisutna u javnosti, druga, jednostavno, čim je izrečena, dobiva negativno značenje.

Riječi označavaju stvarnost, izriču je, razotkrivaju, ali istovremeno i sakrivaju. Tako je i s ovim riječima. Negativnosti koje ove riječi izriču i koje se uz njih vežu pretpostavljaju da je «prije» sve bilo u redu. No, to nije istina. I prije toga dogodilo se umnažanje i pretvorba, možda u obrnutom smjeru, ali isto tako negativna, otimačka, «u ime naroda». Predznaci su se promijenili, kao i način, ali zapravo radi se o istom. U želji za samoodržanjem, za preživljavanjem i pojedinci i društva vode se temeljnim porivima koji polako prerastaju u porive moći, težnju za umnažanjem i pretvorbom i materijalnih i duhovnih dobara. Svi želimo nestanak gladi u svijetu, svi želimo uživati u blagostanju, svi govorimo o napretku, svi bismo htjeli imati i posjedovati više i trsimo se razumjeti kako je to moguće učiniti. Često takva pretvorba postaje svojom suprotnošću. Postaje pretvorbom na smrt, pojedinaca i društava koji su izloženi na milost i nemilost anonimnih sila kojima se, barem se tako čini, uopće ne može upravljati.

I Isus umnaža i pretvara. Ni euharistiju nije moguće zamisliti bez pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. Imaju li ta umnažanja i pretvorbe nešto sličnoga s umnažanjima i pretvorbama koje se svakodnevno događaju u našem svijetu i mogu li reći nešto o njima?

Isusovo umnažanje i euharistijska pretvorba pretpostavljaju mogućnost da materijalno, svakodnevno i životno važno, kao što su kruh i vino, mogu postati i biti znakom Božje nazočnosti i naklonosti. Isus za umnažanje ne uzima ništa drugo nego kruh i ribe. Njima želi utažiti glad mnoštva. No, Isus je svjestan da problem nije na biološkoj razini koliko god ona bila važna. On zna da je nesposobnost za umnažanje i pretvorbu duhovne naravi. Pokazuje izlaz i pravi put.

Prije svega Isus prihvaća ono što ima. Filipu jasno daje do znanja da sakupi ono što dječak ima: pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Isus nas uči da i malo može biti puno, ako i to malo nije prezreno i odbačeno, ako se ne smatra nedovoljnim i nedostatnim. Danas to često zaboravljamo. U vremenu u kojem govorimo o krizi zaboravljamo da mi imamo i više nego što je dovoljno unatoč umjetno stvorenom dojmu kako nema dobara, kako su oskudna, kako nemamo što dijeliti. To nije istina, samo je pitanje kako ih dijelimo. Mi ne vidimo ono što imamo.

Nakon toga Isus izriče zahvalnu molitvu. Ona je ključ razumijevanja Isusovog djelovanja. U središtu je zahvalnost, stanje duha koje zna da ništa nema i ne posjeduje vlastitim naporom, vlastitim težnjama i sposobnostima. Isus priznaje da sve ima od nebeskog Oca. Priznaje primat dara, primat drugoga. Primat Božjeg djelovanja u njegovom osobnom i zajedničkom životu, u našem osobnom i zajedničkom životu. Krist odabire kruh da bi pokazao neizmjernu važnost zahvalnosti. Kruh je tako jednostavna hrana, često danas možda i osporavana, naizgled beznačajna, ali temeljna za život. I kada se mi kao vjernici klanjamo Kristovoj prisutnosti u kruhu zar to nije smislenije nego klanjati se idolima, lažnim zvijezdama, političarima, ekonomskim moćnicima. Prignuti koljeno pred Isusom prisutnim u kruhu znači prignuti koljeno pred onim po kojem je i u kojem je sve stvoreno, a koji je odlučio među nama postati i ostati prisutan u kruhu koji se lomi za život mnogih, kruhu koji se ne može blagovati sam i kruhu koji traži zahvalno srce. Zahvalnost umnaža, zahvalnost molitve proširuje horizont uma i srca, vidi središte izvan nas samih i to je ključ Isusove pretvorbe.

Ta zahvalna pretvorba omogućuje dijeljenje. Isusova logika sasvim je drugačija od logike današnjeg govora o umnažanju i pretvorbi. Ona se ne temelji na sebičnosti, na težnji za samoodržanjem, na strahu od oskudice dobara, na uništavanju prirode radi očuvanja i umnažanja vlastitih interesa. Utemeljena na zahvalnosti za primljena dobra Isusova logika pokazuje da umnažanje i pretvorba ne moraju biti izričaj sebičnosti i grijeha, izričaj moći malenog broja onih koji imaju i posjeduju nad mnoštvom «gubitnika» u društvenim i ekonomskim procesima. Njegovo umnažanje i pretvorba omogućuju da svi imaju u pravo vrijeme ono što im treba, usmjerava pogled na bitno i pokazuje da nema oskudice za nikoga ako se odnos prema materijalnom rađa iz zahvalnog i blagoslovnog srca. Zapravo, ostaju košare pune ulomaka, ostaje umnoženo i pretvoreno koje se i dalje može dijeliti i nikada ne oskudijevati.

Svako euharistijsko slavlje koje slavimo, pa i na ovaj način, a za kojim zapravo čeznemo u sebi sadrži, neke teološke dimenzije koje su možda mnogima nerazumljive, ali ja ču ih istaknuti. Sadrži anamnezu, epiklezu i doksologiju. Ovo prvo, ima zahvalan spomen. U svakoj misi zazivamo Božji Duh na darove koji su plod ljudskoga rada i koji postaju načinom Božje prisutnosti te sve usmjerava na slavljenje nebeskog Oca. Svaka euharistija je stoga čudo umnažanja i pretvorbe kruha i put za razumijevanje ne samo naše osobne duhovnosti i ne samo da gladujemo za Isusovom prisutnošću nego nas euharistija uči i pravilnim društvenim odnosima. Da, euharistija može biti putokaz za oblikovanje društvene pravde i izlaska iz krize jer pokazuje drugačiji put umnažanja i pretvorbe koji nije moguće razumjeti bez Krista uskrsloga. Ona je ključ svega. Pa i našeg načina djelovanja u svijetu. Djelovanja koje se ne povlači, ali i djelovanja koje nije vođeno motivom samoodržanja nego zahvalnošću za darovano i spremnošću za dijeljenje.

 

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...