Sveučilišna kapelanija

 


Bog je dobar prema narodu!

Propovijed sveučilišnog kapelana
Zagreb, 26. ožujka 2020.

Braćo i sestre, da bismo razumjeli ove Isusove riječi potrebno je vratiti se onim trenucima čudesa koja je učinio subotom i zbog kojih ga njegovi sunarodnjaci optužuju da ne poštuje Mojsijev zakon subote, tj. odmora od svih aktivnosti. Farizeji ga žele osuditi i po mogućnosti uništiti. To je zabrinjavajuće je ovo zlo koje se želi nanijeti Kristu dolazi iz srca ljudi koji provode svoje dane proučavajući Božju riječ, ali nisu sposobni prepoznati milosni trenutak: Dolazak Kristov. Vidite, za nas ovo znači da postoji opasnost da budemo obuzeti religioznim fanatizmom i raznim interpretacijama Božje riječi. Čovjek može ponekad doslovce shvatiti Božju riječ, umjesto da svjetlom razuma uđe u bit, u dubinu onoga što Bog od njega očekuje. Tada je sposoban vršiti razna zlodjela, i to u ime Boga. Ne mora nužno značiti neko fizičko djelo, može biti najviše verbalno nasilje u raznim oblicima. To je nije Božji put. Božje srce djeluje drugačiji.

No, vratimo se na današnje prvo čitanje koje nam može služiti kao primjer krivog shvaćanja veličine Božjeg srca. Imamo jednu situaciju: Narod je odustao od Boga nakon što ga je izveo iz egipatskog ropstva. Pošao je naopako – kako nam kaže pisac. Što je ovdje posebno? Bog je bio dobar prema narodu. To je činjenica. A kako narod uzvrati? Nezahvalnošću. I to je činjenica. Nadalje, odustati od Boga zbog svojih grijeha i svoje nezahvalnosti, nije nužno drama, to je vjerojatno samo početak drame, jer uvijek postoji mogućnost povratka. Međutim, drama ovdje nastupa kasnije. Naime, „Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice, žrtve mu prinijeli uz poklike: ‘Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!‘“ Narod je, dakle, i dalje imao potrebu za Bogom. To je činjenica. Ali je načinio Boga po svojoj mjeri. To je drama. Drama je kada i mi danas duboko u sebi nosimo potrebu za Bogom, ali nalazimo zamjenske bogove koji nas ne mogu spasiti. Sada je vrijeme kada smo pozvani pitati se: Što je Bog do sada učinio u našem životu, a za koje nismo mu zahvalili? Drugo, kakvim zamjenskim bogovima smo napravili dramu u svojem, ali i u tuđem životu?

Nastavak teksta govori nam o Božjem gnjevu kojim je htio raspaliti i istrijebiti nevjerni narod. Ovdje oprez! Previše ovih dana interpretiramo tragedije kroz koje prolazimo kao znak Božjeg gnjeva. Ako je to stvarno naša interpretacija, onda možda nismo još sreli istinskog Boga. Bog ponekad prijeti – to je istina – ali nikad ne uništava. No, možemo se ipak pitati što ili tko uništava naš život i ovaj svijet? Ako znamo dobro promatrati svoj život i svoje navike; ako ponizno uronimo u svoje srce, da, u svoje, a ne tuđe srce, onda ćemo vrlo brzo naći odgovor.   

Ključni trenutak dolazi Mojsijevom intervencijom. Ovdje vidimo kako je naš Bog slab na nas. Mojsije se zauzima za nevjerni narod, nabraja i Bogu sva njegova obećanja. A na kraju što smo čuli? „I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.“ Braćo i sestre, to je naš Bog u koga vjerujemo! I kada nam je dobro i kada prolazimo kroz životne potrese, On nas toliko ljubi, da nam nikakvo zlo ne želi. I kada zaprijeti, poslije se ražali i oprašta. Ali, netko se mora poput Mojsija zauzimati za narod pred Bogom. Tu je naša zadaća. Najprije zadaća mene kao svećenika, tebe kao člana jedne obitelji. Stoga je danas najvažnije pitanje: Za koga se ti zauzimaš pred Bogom? Za koga živiš ovaj svoj život? Odgovor na to pitanje ne trpi odgađanje!       

 


Milost Božja!

Propovijed sveučilišnog kapelana
Zagreb, 24. ožujka 2020.

Braćo i sestre,

Usuđujem se reći da je zapravo velika milost što živimo baš u ovom vremenu. Koliko god ovo čudno zvučalo, meni je milost što sam baš u ovom trenutku, u ovom dijelu planeta zemlje, što sam u Zagrebu koji nije pogođen samo virusom, nego i potresom. I nikad u životu nisam osjećao Boga tako blizu koliko ovih dana. Kao što nikad nisam u životu ovako intenzivno osjećao što to znači biti čovjek. Sve je to dakle milost. Zašto? Zato što nismo u onom površnom raspoloženju kojim obično promatramo tragedije koje se događaju tamo negdje daleko od nas. Pa onda je naša reakcija obično: „Ah jadni ljudi, nek im Bog bude na pomoći“ i nakon tog idemo svojim obvezama kao da se ništa nije dogodilo. Sada smo svi u tim tragedijama. I to je milost.

Kada promatramo sve što imamo sada zbog odgovornog poziva da odgovorno „ostanemo doma“, onda zapravo shvaćamo koliko smo do sada dijelom krivo živjeli. Živjeli smo za neke prividne sadržaje sreće. Živjeli smo za stvari koje gomilamo, a nikako da nas ne ispunjaju do kraja. Živjeli smo za puno toga. Jednako tako, postajemo svjesni dragocjenosti nekih stvari koje smo do sada imali, a da nismo znali dovoljno dobro cijeniti. Naime, zbog cijele situacije oduzeta nam je mogućnost spontanog i prijateljskog zagrljaja. Vjerujem da mnogi sada sto puta razmišljaju prije nego daju poljubac, ako ga uopće daju. Odrekli smo se stiska ruku. I odjednom shvatimo: Kako je lijepo moći nekog zagrliti? Kako je lijepo primiti poljubac, držati se za ruku, stisnuti se uz nekoga? O Bože, kako je to lijepo? A koliko nam to sada nedostaje! I kao što je znakovito postavljeno pitanje u prvom čitanju: »Vidiš li, sine čovječji?« Vidiš li kako je sve to jednostavno, banalno, a opet duboko i životno? Zagrljaj, poljubac, stisak ruku, tako jednostavne geste, a tako životne!

Koliko opipljivih solidarnosti u ovom vremenu! Ovdje na Sveučilištu, naši hodnici su prazni. Nema više koraka i osmjeha naših studenata. Nema rasprava i raznih konferencija naših profesora. Nema marljivog djelovanja naših djelatnika. Praznina odzvanja našim hodnicima, uredima i predavaonicama i pomaže meni osobno shvatiti: Koliko sam osiromašen bez vas, dragi studenti, djelatnici, nastavnici, prijatelji!

Još jedna stvar svjedoči o ovom vremenu kao vremenu milosti. Naime, nakon potresa ili tijekom ovih potresa koji uzdrmaju naš grad Zagreb i okolicu, čovjek ne može živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ne znam kako je s vama, ali od nedjelje, sada drugačije čujem šum vjetra. Pa čak me zvuk frižidera – ili pak koraci mojih ukućana budu u meni reakciju: Eto opet potresa! »Vidiš li, sine čovječji?« koliko smo zapravo plašljivi i nemoćni! Ali to je milost. Jer su nam se udovi i osjetila napokon otvorili prema zbivanjima oko sebe. Čak drugačije sada čujemo zvuk kazaljke na satu!

Čuli smo u današnjem odlomku evanđelja. Čovjek je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. A Isus ga upita: »Želiš li ozdraviti?« Odgovori mu: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda. Kako tužno, a opet kako lijepo. „Gospodine, nikoga nema!“ Tužno! Ali nakon tuge slijedi radost: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!“ Ovih dana je tužno vidjeti stanje našeg glavnog grada, ali je radosno vidjeti koliko vas je bilo koji ste mnogim majkama s djecom, mnogim starijima, bolesnima, usuđujem se reći privremenim beskućnicima rekli: „Ustani, hajdemo, nema veze, tu smo za vas!“ Dragi naši vojnici, volonteri na svim raznima, hvala vam što poput Isusa dižete palog čovjeka.

Draga braćo i sestre, naše su glave ovih dana prepune pitanja, pogotovo pitanja o Bogu. Ali Bog ne želi našu nesreću, nego našu sreću. Možda bi bilo dobro da naša pitanja o Bogu polaze od načina na koji živimo prema njegovima zapovijedima, da malo se saberemo i da shvatimo: Bog je na našoj strani. A s obzirom da on uvijek nađe put i način da nam to pokazuje ponovno poslušajmo dio psalma iz današnje liturgije: „Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojimo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u srce mora.“ Znakovito, zar ne?  »Vidiš li to, sine čovječji?«

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...