Select Page

Sveučilišna kapelanija

 


Smak svijeta? Onda nastavimo igrati!

vlč. Odilon Singbo, sveučilišni kapelan
Govor studentima prigodom početka XI. akademske godine (2020./2021.)
na Hrvatskome katoličkom sveučilištu
 1. listopada 2020. 

Dragi brucoši, želim vam dobrodošlicu.

Ako sam sada dobio priliku izraziti vam svoju radost što ste izabrali naše Sveučilište, to je znak da smo svi skupa opet izbjegli jedan najavljeni smak svijeta koji neki ovih dana ističu kroz tzv. Priručnik za posljednje vremena. Mislilo se da je takav kraj krenuo s korona virusom, i potresom. No, ništa od toga. Još smo tu gdje jesmo. Opasnost od zaraze prisilila nas je da stavimo vaše nastavnike – da se tako izrazim – u izolaciju jer nas prate iz druge dvorane preko ekrana. Živimo, dakle, u neobičnom vremenu. Toliko je neobično, da možemo reći da je ujedno zaista milosno vrijeme.

Povijest čovječanstva poznaje razne trenutke neizvjesnosti. 14. stoljeće je proživjelo crnu kugu. 16. stoljeće je upoznalo boginje i tifusnu groznicu. Španjolska gripa je uzrovala više smrti nego Prvi svjetski rat. Ukratko, razne tragedije uvijek su pogodile naš svijet, ali ga nisu do kraja uništile.

Za vašu znatiželju, ako konzultirate Wikipediju – popularan, ali ne i pouzdan izvor – naići ćete na razna proročanstva o smaku svijeta. Gotovo svake godine, pojavljuje se neki prorok da nam najavljuje takve stvari. Tako je godine 2011. najavljen kraj. Trebalo je biti 11. studenog. Zasigurno bi to bila tragedija, osobito kada znamo da se u zagorskim krajevima tada njeguje tradicija Martinje. Proglasiti taj dan krajem svijeta vrhunac je bezobrazluka. Taj dan sam slavio svetu misu u 11 sati u jednoj župi naše nadbiskupije. Dakle, 11. 11. 2011. u 11 sati. Imali smo sve uvjete za okončanje našeg zemaljskog putovanja, jer je i na toj misi bilo 11 svećenika. No, kao što vidite ništa se nije tada dogodilo. Opet smo promašili! Usput rečeno, ako niste znali vi ste 11. generacija našeg Sveučilišta, i kao takva došli dakle ustanoviti da unatoč koroni, potresu, život se ovdje nastavlja. U tom nastavku našeg života nosimo svijest da unatoč silnim znanstveno-tehničkim dostignućima, ne možemo predvidjeti taj trenutak. To pripada Bogu. A što nam je činiti? 

Kao odgovor na to pitanje, htio bih vas podsjetiti na jednu anegdotu koja se tiče svetoga Alojzija Gonzage. Izabrao sam baš njega iz dva razloga. Prvo, on je zaštitnik studenata i katoličke mlade. Drugo, on je imenjak našeg nebeskog zaštitnika blaženog Alojzija Stepinca.

Kažu da se sveti Alojzije Gonzaga kao mladi redovnički kandidati tijekom rekreacije igrao loptu (recimo igrao graničara!) sa svojom subraćom. Odjednom postavlja se znakovito pitanje: „Što bismo sada trebali činiti ako saznajemo da će sudnji dan biti za dvadesetak minuta?“ Igra loptom pretvorila se u igru s vremenom. Jedni su tada predložu posebne duhovne vježbe, drugi ističu snažne molitve, treći predlažu hitnu ispovijed grijeha. Bilo je onih koji bi se odmah bacili na koljena pred Gospinim kipom. A ima i onih koji bi se molili zagovoru svojeg nebeskog zaštitnika. Tada nastupa Alojzije Gonzaga i na iznenađenje svih reče: „Ja bih nastavio igrati s loptom.“ Dakle, on bi nastavio raditi istu ili planiranu stvar.     

Ima li dakle smisla nastaviti slušati Suvremenu povijest, Uvod u sociologiju, Evolucijsku psihologiju, Uvod u komunikologiju, ili pak Anatomiju u trenutku kada ljudi umiru od korona virusa, i u trenutku kada su najavljene razne krize? Ima li to smisla?

Vjerujem da ste shvatili poantu odluke svetog Alojzija. Nije on time htio reći da mu je stalo samo do igre i da ga nije briga za sudnji dan. Naprotiv, srce mu je već bilo spremno za to. Stoga može samo nastaviti igrati, s uvjerenjem da mu je upravo ta lopta pred sudnjim danom dana kao milost. Ne trebamo se dakle bojati zbog takvih najava, već smo pozvani nositi hrabrost da umijemo nastavljati živjeti na novi način našu povijest iako znamo da je virus prisutan. I ta hrabrost vas je vodila do Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Ovo vrijeme nije, dakle, kraj povijesti ni vremena. To je milosno vrijeme koje traži hrabre, odvažne mladiće i djevojke koji snagom Isusova evanđelja i zagovorom jednog i drugog Alojzija, žele dati drugačije značenje našoj ljudskosti.  

S obzirom da ste izabrali baš ovu ustanovu, valja shvatiti da ona crpi svoju snagu i razlog opstanka od Boga, i tako nastoji držati razmak od mentaliteta puke prolaznosti svijeta kako bi svijetu dala ono najbolje. Ne bježimo od svijeta, nego nastojimo gledati stvari pogledom s neba. Paradoksalno je da mjesto gdje najbolje i najjasnije vidimo nebo i nastavljamo igrati igru svojeg života, kod nas se nalazi u podrumu naše stare zgrade: naša kapelica gdje se svaki dan slave razni sakramenti. Drugo mjesto gdje nastojimo razbistriti pogled usred životnih izazova nalazi se na 3. katu iste zgrade: to je naša kapelanijasoba 306 A. Na jedno i na drugo mjesto ste uvijek dobrodošli. I kada vam igra dobro ide, i kada pred kolokvijima i ispitima imate osjećaj da je smak svijeta. Ne bojte! Dobro ste došli!

 

 

 

 


Nije nas napustio!

21. svibnja 2020.

Današnje razmatranje sveučilišnog kapelana vlč. Odilona Singboa

U mnogim svjetskim religijama postoje razni načini na koje ljudi izražavaju svoje poimanje Boga i povezanost s njime. Isto tako u povijesti je Crkve bilo raznih tumačenja i krivovjerja glede Božje bîti. Među njima postoji ono što se zvalo deizam. Kratko i sažeto rečeno, deizam je uvjerenje da je Bog stvorio svijet i sve u njemu, ali se povukao i nema više veze s njim. Sličan stav nalazimo u vudu-religiji čija je kolijevka moja rodna zemlja Benin, zapadnoafrička zemlja. U toj religiji smatraju da je vrhovno biće Bog stvorio sve, ali se maknuo jer je presvet da bi se družio s grešnim ljudima. Međutim, brine se za nas preko drugih božanstava. Zato je u toj religiji razvijen kult raznih prirodnih pojava u kojima ljudi prepoznaju određenu prisutnost Boga. Zašto ovakvo razmišljanje? Razlog leži u tome što, primjerice, u slavljenju svetkovine Uzašašća Gospodinova, tj. Spasova, postoji velika opasnost da čovjek današnjice u teškim situacijama stekne dojam da se Isus utjelovio, napravio razna čudesa, ali ne zna gdje je sada. Uzašao je na nebo i ostavio nas je u našim problemima. Nije ga briga. Ne odgovara nam kada se nalazimo u mukama.

„I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«“ (Dj 1,1011) Ove riječi iz Djela apostolskih pozivaju da se ne obeshrabrimo jer Isusovo uzdignuće ne znači napuštanje. Uostalom, on sâm nam u odlomku Evanđelja po Mateju daje obećanje svoje blizine u svakom trenutku: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,18-20) Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Isus nas učini sudionicima njegova djelovanja, ali i njegove slave. Prije nego što doživimo puninu slave, valja na pozornici ovog svijeta djelovati poput Učitelja, nositi s njim križ svakodnevice, dijeliti radost svakog susreta i živjeti za druge kao što je on to činio. Svojim uzašašćem Isus nam želi potvrditi koliko ima povjerenja u nas da je predao sve u naše ruke. Kao da nam želi poručiti: Vidjeli ste što sam sve napravio, sad imate primjer. Taj primjer slijedite! No, ja sam uvijek tu pa što god zatrebate samo se javite. Riješit ćemo to zajedno. Ne bojte se, ja sam s vama! U tom smislu Isus nam se više ne pojavljuje kao što je to radio četrdeset dana svojim učenicima, nego možemo reći da se jednostavno daje vidjeti onima koji ga iskreno traže. Spasovo je, dakle, svetkovina onih koji istinski traže Gospodina i koji snagom obećanog i darovanog Duha Svetoga znaju da se Uskrsli zaista daje vidjeti u svakom trenutku, u svakoj situaciji.

U euharistijskom predslovlju na svetkovinu Uzašašća liturgija jasno ističe tu istinu: „On, Posrednik Boga i ljudi, Sudac svijeta i Gospodar svega stvorenja uzašao je k tebi: nije nas napustio, nego nam je dao nadu da ćemo kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je On, naša Glava i prvijenac.” Do te slave treba doći kroz mukotrpni put, baš poput Isusa jer nada u buduću slavu ne dopušta nikakvo lijeno zijevanje prema nebu, već aktivno djelovanje na pozornici ovog svijeta! Hrabro koračajmo ovom zemljom s nadom u zajedništvo s Kristom!

Preuzeto iz: Odilon-Gbènoukpo Singbo, Evanđeoske mrvice za unutarnju ekologiju, KS, Zagreb, 2020., 179-181.

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...