Sveučilišna kapelanija

 


Uskrs – Život iz praznine u puninu!

12.4.2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

“Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.”(Iv 20,2)

U tih nekoliko jednostavnih riječi Marija Magdalene – ne znajući – svečano je objavila neviđeni i neponovljiv događaj: Isus je uskrsnuo od mrtvih. Nije ovdje, tijelo je nestalo. Ivanov izvještaj o otkriću praznog Isusova groba odražava ondašnje židovsko vjerovanje da duh pokojnika lebdi oko groba kroz tri dana nakon ukopa. Marija Magdalena je, u skladu s tom vjerom, pošla  “prvog dana u tjednu rano ujutro” na grob Učitelja i prijatelja da mu još jednom iskaže počast, jer je prošao propisani blagdanski počinak. Otkrivši da je ogromni kamen odmaknut s groba otrčala je te javila Petru i “drugom učeniku kojega je Isus ljubio”. Marijina gesta prema tijelu svoga Gospodina i Učitelja, uzvišena je gesta koja svijedoči o ljubavi, ali i  o golemoj boli. Teško je vidjeti ovih dana kako mnoga naša braća i sestre umiru od nevidljivog virusa. Vjerujem da je bilo teško bespomoćno promatrati nepravednu osudu, ponižavanje onoga za kojega znamo da govori istinu. Jako je teško ustanoviti kako čežnja za vlašću nad slabima može nijekati samoga Boga do te mjere da ga se isključi iz društva. Bol je bila velika i očito da su se žene među kojima i Marija Magdalena nadale ublažiti je izvršavajući s velikim poštovanjem te obredne geste prema onome kojega su slušale i voljele. Nije bilo snage za riječi, a prazan grob je darovan kao znak prijelaza iz boli u nadu.

Najprije, iz tišine toga praznog groba čuje se riječ anđela: „Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“ To je zaista Gospodin Isus, razapet, kojemu je Marija došla iskazati počast rano ujutro. Isus, koji je svjedočio o Očevoj dobroti i ljubavi, o njegovoj volji za obnovom saveza s čovječanstvom. Isus, sin Božji koji se borio protiv tlačenja ubogih i malenih. To je Isus nepravedno osuđen zbog snage i istinitosti njegova života koji uznemiruje moćnike.

A sada, kao da su te istine o Njemu pale u vodu pred prazninom groba, u biti pred spoznajom da su „uzeli Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.

Međutim, nije ovdje! Sudbonosan je taj znak praznog groba uskrsnog jutra! Kako sada smoći snage nastavljati živjeti našu povijest? Naime, nije li praznina ono čega se bojimo najviše u svijetu? Nije li praznina naših crkava ovih dana ono što nas najviše izjeda? Nije li praznina naših gradova i ulica ono što nam sada teško pada? Praznina koja zastrašuje i ostavlja nemoćnim, onemogućuje svaki pokret, uništava svaku nadu! Praznina koja daje misliti da vlada moć ništavila. Daje često misliti da smrt može sve izbrisati, sve uništiti počevši od ljubavi. Da ništa više nema smisla. Da je ovih dana teško živjeti, a još teže umrijeti.

Ali Riječ nanovo odzvanja po glasu anđela: Uskrsnu kako reče! Vratila se Riječ koja daje život tamo gdje se mislilo da ga više ne može biti. Vratila se Riječ koja je potvrda ostvarenog obećanja, Riječ koja je naša sigurnost i koja ispunjava životom ono što je naizgled izgubljeno.

Braćo i sestre, Uskrs je blagovijest da nijedan ljudski život ne može izgubiti smisao, da ljubav nikada nije uništena, da je darovan život uvijek sjeme za druge vrijedne živote, da se život pronađe u izobilju tek kada se potpuno izgubi. Iz praznine u kojoj naši pogledi često izgube svako obzorje nade, teče Riječ koja obnavlja život i daje mu smisao.

Prazan i taman je grob. No, u njemu su „povoji“ i „ubrus“ koji svojim sjajem obasjavaju uskrsno jutro poput onoga jutra preobraženja na Gori. Svjetlost rasprši tmine i nudi nam novi dan. Zar nije upravo to istina o našem ljudskom iskustvu? Dođu dani – poput ovih – kada sve izgleda krhko, bez nade, na rubu promašaja i pogiblji. Mislimo da je noć, neuspjeh, bolest, virus, patnja naša sudbina. Ali, tako je malo potrebno, dovoljna je mala svjetiljka, jedna riječ, jedna gesta solidarnosti da nas podigne iz groba beznađa za novi početak pun života i radosti. Kroz smrt je naš spasitelj živ, ali ne životom kao prije tragedije. Njegov je novi život krajnja pobjeda moći smrti nad čovječanstvom. Praznina njegova groba izvor je i početak novog života za čovječanstvo.

Stoga, kada dođu trenuci u kojima pritisnu boli i u srcu osjećamo određenu odsutnost Boga, osluškujmo glas anđela koji oko nas neprestano šaptaju: Uskrsu! Život vam je darovan!

U prazninama naših života, otvorimo oči, i naći ćemo povoje koji nose novu klicu preobraženog života!

U prazninama naših krivih shvaćanja Uskrsa sagnimo se prema grobu koji nam govori da Uskrs nije samo neki budući događaj, nego je već sada, ovog jutra, ovog trenutka slušanja, gledanja i molitve, i od toga živimo, jer smo suuskrsli s Kristom, baš danas!

U prazninama koje stvara smrt i neuspjeh u našim odnosima i srcima, ne napustimo moć darovanog života u lomljenom kruhu i prolivenoj krvi, spomenu smrti i uskrsnuća Krista za nas, danas!

Pred prazninom naših ljudskih grobova, ne ostanimo tu, nemoćni! Dopustimo da nam Duh upravo iz te odlučujuće praznine ponovi: Nije ovdje, uskrsnu! I započnimo s Njime novu stranicu naše povijesti!

Pred prazninom naše nevjere, nagnimo se i mi u duhu nad prazan Isusov grob s Petrom, Ivanom i Marijom, te se s njima upitajmo što to znači? Što za nas znači Krist koji je bio žrtva nasilja, a sada je uskrišen na život? Hoda li on i danas s nama na našim životnim putovima? Vidmo li kako Isus i danas daruje novu nadu? Vjerujemo li u Uskrs i Uskrsnuće?

 

 


Za kakvim dobitkom trčiš?

8. travnja 2020.

Homilija Sveučilišnog kapelana Odilona Singboa

Jučer smo čuli Ivanov izvještaj iz dvorane posljednje večere, a danas nam liturgija ponovno stavlja isti prizor na razmatranje, ali ovaj put iz pera svetog Mateja. Zašto? Da shvatimo da smo svi potencijalni Juda, sposobni za izdaju. Ali da nas Gospodin ne prestaje upozoravati. Jedan dominikanac, koji je bio odgovoran za odgoj budućih dominikanaca pariške provincije, smatrao je prigodnim na koncu Drugog svjetskog rata okupiti novake svojeg reda da im poruči: „Upravo smo bili obaviješteni o strahotama koje su nacisti učinili u koncentracijskim logorima. No, mislite li vi, koji ste zakoračili u redovnički samostan, da ne možete učiniti tako nešto?“ I prije nego su budući redovnici dali odgovor, taj odgojitelj doda ovo: „Ako odgovorite: O ne! Ne bismo mi nikada činili takvo zlo! Onda odmah napustite ovaj samostan, jer s tim stavom ništa ne razumijete o ljudskoj naravi!“ Drugim riječima, svi smo sposobni za najgore kao i za najbolje. A ako nismo možda do danas učinili ono najgore, to dugujemo kvaliteti naše obitelji, našeg odgoja i obrazovanja koje smo primili, strahu od kazne ili onog što će ljudi misliti o nama, strahopoštovanju ili pak o nedostatku prilike da to činimo. Budimo Bogu zahvalni na tome!

Ovdje Juda postavlja jedno znakovito pitanje glavarima svećeničkim: „Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati?“ Što ćete mi dati? Interes! Svaki put kada tražimo neki svoj interes protiv dobra naše braće i sestara, ponovno izdajemo, prodajemo, predajemo i razapinjemo Krista. Stoga budimo jako pažljivi i pitajmo se što to zaista tražimo ili želimo u svojem životu? Za kakvim dobitkom trčimo? Za trideset srebrnika? U tih trideset srebrnika se nalaze sve ljudske i nezdrave ambicije. Sve okrutno što može čovjekovo srce učiniti. I Bog zna koliko toga ponekad nosimo u srcu. Ne samo po pitanju ambicije, nego i načina na koji mi mislimo da bi društvo, Crkva i ljudi trebali funkcionirati. Jednostavno želimo upravljati svijetom umjesto Boga, prema nekim našim logikama za koje mislimo da će to spasiti svijet. Bogu hvala, čovjek nije Bog!

„Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije. A Juda, izdajnik, prihvati i reče: „Da nisam ja, učitelju?“

Braćo i sestre, Isus se nalazi za stolom sa svojim prijateljima, učenicima, zapravo s onima koji su postali njegova obitelj. Obiteljski stol, objed, simbol zajedništva, simbol radosti, prilika za razne viceve i zezanja, prilika za hvaljenje ukusne hrane i kulinarskih sposobnosti kuharice. Stol koji okuplja rodbinu i prijatelje. Stol mira i pomirenja, postao je u ovom slučaju stol podmetanja i izdaje. Sada kada imamo više vremena biti zajedno za obiteljskim stolom, pazimo da ga ne pretvorimo Judin doživljaj obiteljskog stola. Stoga se možemo pitati, s kakvim raspoloženjem želimo sjediti za blagdanski stol ovih dana?      

 

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...