Sveučilišna kapelanija

 


Vazmena srijeda

15.4.2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

Braćo i sestre, danas slušamo jednu (po meni) od najljepših stranica o post-uskrsnim događajima. Razočarani učenici se vraćaju u svoju prošlost, u svoje prijašnje obveze. Svoje razočaranje jasno izražavaju ovim tužnim riječima: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“ No, sva sreća, koliko god su ove riječi tužne, izgovorene su – makar nesvjesno – onome koji daje puninu radosti, Isusu Kristu. Učenici – poput Marije Magdalene iz jučerašnjeg evanđeoskog odlomka – nisu prepoznali Isusa. Čudom se čak čude što njihov nepoznati suputnik ne zna što se dogodilo u Jeruzalemu ovih dana: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“ Imali su potrebu Isusu pričati o događajima vezanim uz Isusa. Njihova je potreba razumljiva. Naime, kada izgubimo nekoga često puta imamo potrebu što više o njemu pričati, opisivati okolnosti njegove smrti, pitajući se jesmo li se dovoljno trudili oko njega, jesmo li dali sve od sebe dok je osoba još bila tu. Imali su potrebu govoriti o svojim očekivanjima. 

Zanimljive su mi neke umjetničke slike koje – prikazujući ovaj događaj – nastoje ne istaknuti Isusa, ili ga prikazuju poput sjene ili siluete, a učenike jasno zabrinute i razočarane. Isus se jasno vidi tek za stolom – kada se učenicima otvore oči. Ovaj evanđeoski odlomak danas ima posebnu težinu za nas. Naime, uskraćeno nam je ono što je dano učenicima u Emausu kao znak prepoznavanja onog koji je srce zapalio svojim riječima. Imali su Uskrslog Gospodina koji je s njima lomio kruh. A mi to danas ne možemo zbog jednog nevidljivog virusa. Razumljivi su razni komentari, negodovanja, razočaranja, gubitak nade u crkvu. Pa i učenici na putu u Emaus su imali takav stav. Osjećali su razočaranje, gubitak nade, negodovali su, jer su mislili da ih je Isus prevario, da nije takav prorok kakvim se smatrao. Kao što mnogi danas prebacuju Crkvi. Međutim, čineći tako, zaboravljamo da je i prije lomljenja kruha, Isus bio s učenicima na putu, da im „Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.“ Tumačio im je Pisma. Drugim riječima, i u ovim vremenima kada nemamo još mogućnost lomljenja kruha u našim crkvama, Isus nas nije napustio. Tumači nam Pisma, poziva na strpljenje, na razumnu vjeru, na solidarnost, na poslušnost. No, jesmo li možda previše zaokupljeni svojim razočaranjima pa ne uspijevamo prepoznati novi oblik njegove prisutnosti?

Nastavak ovog ulomka daje nam jedan zanimljiv dijalog: „Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: ‘Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!’ I uniđe da ostane s njima.

   Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku! Koliko nam je potrebna ovakva molitva ovih dana! Tako lijepo rečeno, tako aktualno, tako utješno: Ostani s nama!

Da, Gospodine, ostani s nama kada ne razumijemo više smisao života!

Ostani s nama kada smo pozvani OSTATI DOMA, a tako nam je dosadno doma biti!

Ostani s nama kada nam je vjera poljuljana, nada zamagljena, a ljubav iznevjerena!

Ostani s nama kada ne znamo od koga dobiti istinsku utjehu!

Ostani s nama kada imamo osjećaj da je sve oko nas čudno i neizvjesno!

Ostani s nama kada ne znamo što ćemo sa sobom jer nam je život postao rutina!

Ostani s nama kada nam se čini da su nam dani na izmaku!

Ostani s nama Gospodine, jer nam je snaga na izmaku!

 

 


Vazmeni utorak

14.4.2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

Ne boj se – imenom sam te zazvao!

 

Ljubav ne daje mira. Pogotovo ako osjeća odsutnost ljubljenoga. Marija je u Isusovoj blizini doživjela temeljnu promjenu života. Na vlastitoj koži je osjećala što to znači dobiti priliku za novi život. Isusova je smrt za nju znak da se cijeli njezin svijet srušio. Stoga, sva zaplakana dežura kod groba. Tko od nas nije iskusio takvu bol kada izgubimo nekog koga volimo? Vrlo lako razumijemo Mariju u njezinim bolima. No, iskustvo Isusova uskrsnuća je ono što nama vjernicima daje snagu i nadu da nije sve gotovo. Da ćemo jednog dana vidjeti sve one s kojima smo nastojali ovdje živjeti vjeru i ljubav. Stoga, smijemo plakati, ali ne smijemo ostati u tuzi kao oni koji ne vjeruju.

Marijine oči su još uvijek pod teretom tuge i suza. Stoga ne može vidjeti i prepoznati bistrim očima, a Isus je tu i promatra nju. U čežnji za Isusom, ali opterećena gubitkom, ona upravo misli da je Isus neki vrtlar. »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.«

Ne možemo reći da Marija halucinira. Jer onaj koji halucinira bi uzeo vrtlara za Isusa. Marija je realna, rekao bih, svjesna da ovdje ne može biti nikog drugog osim vrtlara. Čudno bi bilo da je Isus. Za to treba imati velik i nadljudski stav vjere. No, slijedi zov na vjeru: Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!«

Izgovaranje imena, poziv je na vjeru. To je ime po kojem je Marija već ranije doživjela čudo u vlastitom životu zahvaljujući Isusu. Isus poziva da uđe u stav osluškivanja i pogleda vjere. Dogodio se osobni odnos s Uskrslim, odnos bez kojeg nas uvijek vreba opasnost mase, opasnost pukih običaja bez duha. Premda primamo vjeru u zajednici, u jednom trenutku ona mora postati osobni čin, osobni susret s Gospodinom koji nas zove baš našim imenom: Marijo, Matejo, Jakove, Antune, Nado, Kruno…! U srcu Uskrsloga, svatko ima svoje ime, i s tim imenom ulazi Bog u odnos s nama. Zove nas imenom. Čujemo li njegov glas, ili smo preopterećeni onim što sada proživljavamo? Što nas sprječava da čujemo glas Uskrsloga usred ove pandemije? Vjerujemo li da će sve ovo proći upravo snagom njegova uskrsnuća?

Zajedno s pjesnikom možemo danas nositi u srcu ove riječi:

 

Ne boj se, jer ja sam s tobom

ja sam te otkupio.

Ne boj se, jer ja sam s tobom

imenom sam te zazvao.

Jer moja ljubav je istina

moja ljubav liječi srca slomljena.

Gospodine, daj nam milost prepoznati te kada nas zoveš. I radosno poput Marije svojim riječima, ali najviše svojim djelima naviještati braći i sestrama: „Vidjeli smo Gospodina!“

 

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...