Sveučilišna kapelanija

 


Potresen Bog

Draga braćo i sestre,

Kao što smo mogli primijetiti kroz misna čitanja, Božja riječ je kao naručena za nas u ovim događajima kroz koje svatko od nas prolazi na svoj način, ovisno o razini našeg duhovnog, psihološkog i tjelesnog raspoloženja. No, ako imamo danas priliku sudjelovati makar na ovakav način na svetoj misi, onda spadamo među one kojima je Božja riječ posebno upućena i traži iskreni odgovor.

Iskustvo smrti nikog od nas ne ostavlja ravnodušnim. Ovih dana promatramo u raznim zemljama kako se nose vlakovima i kamionima tijela mnogih ljudi preminulih zbog virusa. Odlaze s ovog svijeta bez onog osnovnog ljudskog susreta kojim iskazujemo svojim umirućima posljednju zemaljsku ljubav. Nema posljednjeg razgovora koji mnogima obično ostaje kao doživotna poruka. Nema ni ispraćaja u blizini rodbine kao znaka poštovanja i zahvalnosti prema pokojniku. I pitam se tko plače nad ovom našom braćom i sestrama, jer je rodbina mora ostati kod kuće? Tko?

Isus je u današnjem odlomku evanđelja pokazao da nije ravnodušan prema svemu što se događa s nama. Bog je pred gubitkom, pred smrću, pred suzama svojih prijatelja bio potresen. Zasigurno, Isus pokazuje svu svoju veličinu upravo u ovom: Nije Bogu svejedno kada vidi naše patnje, strahove, suze, gubitke. Ako mu nije svejedno – a nije – i ako ozbiljno shvaćamo njegovu borbu protiv smrti i patnje svake vrste, onda bi bilo neozbiljno, gotovo nekršćanski misliti da Bog kažnjava čovjeka, patnjom i smrću. Istina, treba priznati da svaki čovjek sama sebe dovoljno kažnjava raznim posljedicama svojih nedjela ili zlodjela. Bog naš je sućutan i blizu, i uvijek može činiti čudo tamo gdje naša ljudska logika misli da nema više izlaza. Naime, evanđelist Ivan opisuje kako je Lazar „već četiri dana u grobu“, a sama Lazarova sestra Marija kaže: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.“ Prema tadašnjem židovskom shvaćanju smrti i zbivanja oko pokojnikova tijela, ovo je značilo da zaista nema više života, da nema ni povratka u život. A Bog pokazuje svoju moć i potvrđuje da je uvijek za život. Braćo i sestre, da bismo razumjeli sve ovo, trebamo si posvijestiti ono što je po Isusu bitno, i bez kojeg u svetom pismu ne čini čudo, a to je vjera. Isus reče Mariji: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?“ Vjera! Imamo li je zaista? Računamo li iskreno na Boga, ne samo u ovim burnim i potresnim vremenima, nego inače u našem životu? Ako je imamo, ni smrt, ni gubitak, ništa nas ne može strašiti, jer shvaćamo: Ovaj je život – unatoč svim našim unutarnjima željama i borbama za opstankom – zaista prolazan.

Isus nam danas upućuje ohrabrujuće riječi. Naime, u njegovom razgovoru s Martom, dobili ono što je bit naše vjere, a to je da smo stvoren za vječnost, i da smo ovdje na zemlji pozvani se spremati za tu vječnost. „Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? Odgovori mu: ‘Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!’“ Opet preduvjet za tu vječnost je vjera. Stoga ne bojte se braćo i sestre! Ovo je milosno vrijeme za ojačanje naše vjere!

     Postoji jedna Isusova rečenica koja je donijela radikalnu promjenu ne samo u životu obitelji Marije i Marte, nego i u našem životu. Naime, Isus povika iza glasa: „Lazare, izlazi!“ Isus je bio potresen, i jedino što je htio je spasiti čovjeka. Danas smo svi poput Lazara, i nalazimo se u raznim grobovima koji su možda mračniji i strašniji od Lazarova groba. A Isus nam danas posebno poručuje: „Čovječe, izlazi!“ Izlazi iz groba svoje navezanosti na prolazno, izlazi iz groba svojeg grčevitog držanja svega što će iako propasti, izlazi iz groba ravnodušnosti, izlazi iz groba nevjere svake vrste, izlazi iz groba okrivljavanja drugih za sve loše što ti se događa u životu, izlazi iz groba svoje sebičnosti i samodostatnosti… izlazi! Svatko od nas može pronaći vlastiti i omiljeni grob u kojem se zakopao i iz kojeg iz raznih razloga se ne želi izaći. Naime, preduvjet da bismo jednog dana definitivno izašli iz groba zemaljske smrti za slavu uskrsnuća je upravo naša spremnost da izađemo iz ovih naših grobova. Nadam se da će nam svima ova zbivanja pomoći krenuti takvim putem istinskog izlaska iz groba za istinsko življenje svježine vjere. Nadam se!

Vlč. Odilon Singbo
Sveučilišni kapelan HKS-a

Foto: www.drivethruhistory.com

 


On me posla

Homilija rektora prof. dr. sc. Željka Tanjića 27. 03. 2020.

Braćo i sestre,

današnja čitanja stavljaju pred nas dvije skupine ljudi. Prva skupina su oni koje knjiga Mudrosti naziva bezbožnicima. Oni u Evanđelju nisu tako predstavljeni, nego upravo suprotno. Predstavljeni su kao veoma pobožni ljudi koji su iščekivali Mesiju ali svojim djelima su pokazivali sasvim suprotno. Bezbožnost i kriva pobožnost zapravo se približuju, zapravo su kao lice i naličje jedne te iste medalje. Bezbožnost i kriva pobožnost nemaju pred sobom pravu sliku Boga i nikako ju ne mogu prepoznati, premda ponekad kako smo čuli u Evanđelju tvrde, da tu sliku poznaju. Tako smo čuli da pobožni Židovi kažu mi znamo odakle je Isus, ali kad pravi Krist dođe nećemo znati odakle je.

Za ovoga koji je pred nama mi znamo tko je. Isus im čak daje za pravo: da, poznajete me i znate odakle sam. To je zapravo površno znanje, to je znanje koji im ne omogućuje da upoznaju pravoga Mesiju. Znanje koje im ne omogućuje da uđu u zajedništvo s njime, znanje koje im ne omogućuje da budu ispunjeni njegovom prisutnošću i da dopuste da promijeni njihove živote. Takav je slučaj i sa bezbožnicima iz prvoga čitanja, oni su zapali u svoju viziju života, u njima je ljutnja, u njima je zavist, u njima je nesposobnost prihvaćanja dobra, u njima je nerazumijevanje puta i života pravednika. Umjesto da se obrate, da progledaju, oni izmišljaju načine kako će pravedniku napakostiti i kako će time zapravo sakriti sva svoja zlodjela.

No, pravednik i Krist nam pokazuje drugačiji put. Oni predstavljaju drugu skupinu ljudi. Krist nam pokazuje kako izići iz svoje bezbožnosti, iz svojih krivih pobožnosti, kako i na koji način slijediti put pravednikov, kako izbjeći da i mi zapadnemo u zavist, da i mi gledamo zlim okom i srcem one koji čine dobro te Kako izbjeći da se u našim srcima i u ovakvim trenucima nevolje i poteškoća ne rode bezbožne misli koje nas udaljuju od Boga.

Koji je to put? To je put upoznavanja Krista koji nije došao sam od sebe, nego je sve primio od onoga koji ga posla. Od Oca. Zato Isus ne samo na ovome mjestu nego i na drugim mjestima Evanđelja snažno naviješta „ja ga znadem jer sam od njega i On me posla“ ! Isus, braćo i sestre, niša nema svoga vlastitoga. Sve je primio od nebeskog Oca i nama daruje ono što je od Njega primio. Ništa ne drži svojim, ništa ne drži vlastitim, kao da njemu pripada. On zna da je izvor Njegovoga poslanja upravo u zajedništvu s nebeskim Ocem.

Zato nas po ovom euharistijskom slavlju i kroz ovaj način našega zajedništva, kroz našu molitvu pa i kroz trpljenja i patnje u poteškoćama ovoga vremena Isus poziva da otkrijemo drugi i drugačiji izvor vlastite osobnosti, vlastitog života, vlastitog jastva, vlastitih djelovanja. Kako bismo kroz sve ovo prošli uistinu obraćeni i promijenjeni i spoznali da izvor života nije u nama samima, da ništa ne možemo vlastitim snagama. Da se time ne možemo hvaliti, nego da sve dobivamo od nebeskog Oca po Kristu i ispunjeni njegovim Duhom. Ako ćemo ovu Kristovu logiku koja mora proći i kroz patnje i kroz muku i kroz smrt, ali vodi uskrsnuću, prihvatiti kao svoju onda ćemo vidjeti i koje je naše poslanje u ovom trenutku koji je stavljen pred nas. Onda ćemo vidjeti na koji ćemo način i mi iz zajedništva s nebeskim Ocem, iz zajedništva s njegovim Sinom, djelovati u našim životima i u zajednicama, među ljudima kojima smo poslani, upravo kao svjedoci tog Njegovog zajedništva s nebeskim Ocem. Poziv je ovo svima nama da još dublje upoznamo Krista, da još dublje spoznamo koja je snaga u našoj vjeri i kako bi bili svjedoci Onoga koji je Krista poslao da nas otkupi za vječnost. Amen

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...