Sveučilišna kapelanija

 


Novost života i hrabro svjedočenje vjere

20. travnja 2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

Braćo i sestre,

ne znam jeste li poput mene primijetili da se dva puta u današnjim čitanjima ponavljaju neke riječi. Najprije u prvom čitanju, zatim u psalmu. Doduše, prvo čitanje citira Psalmista. „Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i protiv Pomazanika njegova.“

Nalazimo se u vazmenom vremenu i liturgija s razlogom ističe djelovanje apostola i sve protivštine s kojima se bore zbog hrabre vjere u Uskrsloga. Do takve hrabrosti u vjeri nisu mogli doći samo svojom ljudskom snagom ili pameću. Sjetite se da im se Isus više puta ukazivao čisto da im potvrđuje da je njegovo uskrsnuće činjenica. No, trebalo je apostolima snaga odozgo kako bi ušli u novost života i u hrabrost svjedočenja vjere. Dakle, dvije stvari: novost života i hrabro svjedočenje vjere! Smatram da su to važni segmenti u životu vjernika. U čemu se sastoji ta novost? Sastoji se u sposobnosti da prihvaćamo svaku situaciju, svaki događaj sa srcem i umom usmjerenim prema Nebu, tražeći smjernice od Boga. Bez takvog stava vrlo je lako upasti u pobune i ludosti razne vrste. Možemo tada nositi ime kršćanin, ali u nekim situacijama vrlo lako padaju fasade. Bilo zbog načina na koji prihvaćamo životne poteškoće i izazove, bilo zbog načina na koji doživljavamo druge oko sebe. U tom smislu, današnji razgovor između Isusa i Nikodema vrlo je važan. „Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.“ Živjeti novost života, znači postati duboko svjestan ne samo krsne milosti, nego trajne prisutnosti Duha Božjega u životu krštenika. Nikodem, ugledan Židov koji je imao potrebu doći k Isusu, ali obnoć – očito je nosio s jedne strane, tjeskobu i nemir neispunjenog, i rekao bih zastarjelog načina života, a druge s strane, ga nešto kopka; nešto mu ne daje mira, a prepoznao je u Isusu priliku za novi i ispunjen život. Jako nam je važan Nikodemov lik, jer ponavljam, on kao ugledan Židov svjedoči o tome da ispunjen život nije stvar društvenog statusa, položaja, uglednosti, popularnosti, bogatstva, pa ni ljudske pameti. Nego je stvar srca, uvijek otvorenoga prema Bogu. A da bismo imali otvoreno srce prema Bogu potrebno je imati svijest o vlastitoj malenosti unatoč ornamentima kojima nas ukrašava društvo – i u tome je veličina Nikodemova: poniznost i svijest da ovisimo o Bogu i da se u njemu nalazi novost i punina života. U tom smislu, tko su danas istinski ugledni ljudi našega društva? To su oni koji su donedavno bili zapravo nevidljivi ili neprimijećeni: zdravstveni djelatnici, vatrogasci, prodavači po dućanima i razni uslužni djelatnici. Ugledni danas nisu holivudske zvijezde!

Rekoh da snaga odozgo u duhu ovih čitanja potiče na dvije stvari: novost života i hrabro svjedočenje vjere. Druga je stvar, dakle, svjedočenje vjere. Svatko od nas će na temelju svojeg staleža uvijek pronaći načine da istinski svjedoči svoju vjeru. Međutim, to svjedočenje ne prolazi najprije kroz parole, nego kroz molitvenu šutnju i konkretna djela. Ne treba zanemariti snagu navještenja riječi. Ali svjesni smo da je društvo preopterećeno praznim riječima bez djela, čak i mi svećenici u mnogočemu doprinosimo tome. Naime, kako drugačije shvatiti trenutnu situaciju u kojoj imamo, s jedne strane, one koji su prihvatili izazov vremena, tiho i marljivo pronalaze putove do vjernika, a s druge strane, imamo i one kojima je ovo prilika za nepotrebnu buku. A znamo da buku obično proizvodi prazna bačva, ne puna. Stoga nam je svima – i svećenicima i vjernicima – ovo vrijeme osobne i istinske re-evangelizacije. Tko istinski svjedoči vjeru ne treba se stoga čuditi, nego će se lako prepoznati u dvostruko spomenutoj rečenici: „Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i protiv Pomazanika njegova.“ Ako se nitko nikad ne buni protiv načina na koji svjedočimo svoju vjeru, moramo se pitati imamo li uopće vjere, ili smo samo ušli u politički korektnu rutinu u kojoj se prilagodimo svemu i svima. Dakle, pitam se: Imam li je vjere u raspetoga i uskrsloga Krista?

 

 

 


Svjedoci evanđelja svemu stvorenju

Homilija rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željka Tanjića

18. travnja 2020.

Braćo i sestre,

Današnji kratki odlomak evanđelja po Marku sažima Isusove susrete s Marijom Magdalenom i njegovim učenicima. Izvješće je prožeto Isusovom uskrsnom prisutnošću, njegovom željom da bude posred onih koji su bili zajedno s njime za njegovog zemaljskoga života. Svojom uskrsnom prisutnošću on ih jača, snaži, krijepi, ohrabruje, ispunja svojim Duhom za poslanje naviještanja evanđelja svemu stvorenju.

Istovremeno, u današnjem odlomku evanđelja čujemo na više mjesta da njegovi učenici nisu vjerovali svjedočanstvu drugih se Isus njima ukazao. Nisu vjerovali Mariji Magdaleni, nisu vjerovali drugoj dvojici na putu dok su išli u selo. Marko snažno dva puta ističe da jedanaestorica ne povjerovaše. Usred Isusovih ukazanja, njegove uskrsne prisutnosti, svjedoci smo nevjere samih apostola. Njihovo tvrdo i okorjelo srce, kako nam Marko svjedoči, njihova nevjera, otopila se tek u trenutku kada je Isus s njima bio za stolom, za istim onim stolom za kojim su blagovali i posljednju večeru. Uskrsli Spasitelj prekorava svoje učenike usred njegove uskrsne prisutnosti.

Nije li nam to svima poznato? Ne susrećemo li se u svom vlastitom životu često sa našom osobnom i zajedničkom nevjerom i okorjelošću srca koja nam ne dopušta da osjetimo, da vidimo, da prihvatimo da razumijemo Isusovu prisutnost među nama i poslanje koje nam daruje.

Ta okorjelost srca meni je ovih dana na poseban način postala bliskom čitajući spis Marie Valtorte o Isusovom uskrsnuću. U njemu je, posebice na prvim stranicama, na jedan iznimno lijep, stilski dotjeran, emotivan način opisano kako Isusova majka Marija i Marija Magdalena razgovaraju, promišljaju, doživljavaju Isusovu muku i smrt i nadaju se njegovom uskrsnuću. A istovremeno kako Petar, prvak apostola, sa svom zatvorenošću srca uopće u sebi ne gaji i ne nosi nadu, ima okorjelo i zatvoreno srce. Žene vjeruju nošene ljubavlju i u toj ljubavi ispunjene su nadom, ali i molitvom i brigom za Petra. One ga čak ne prekoravaju kao što je to Isus učinio, nego mole za njega i vjeruju da će se i njegovo srce otvoriti. Nije li to slika Crkve u kojoj nošeni različitim karizmama koje su nam dane i koje se oblikuju u ljubavi molimo za nositelje raznih službi u Crkvi? Nije li vjera prožeta ljubavlju ona koja nosi i poslanje onih kojima su povjerene razne službe? I srce apostola se ne samo otvorilo, a o tome nam svjedoče Djela apostolska, nego je postalo neustrašivo. U konačnici i apostoli su povjerovali i okorjelost njihovog srca pretvorila se u žarku vjeru koja ih je učinila sposobnim biti navjestiteljima.

Sveti Augustin kaže, komentirajući ovo mjesto, da je njihova nevjera i okorjelost srca nešto što svima nama služi za utjehu, ne za ravnodušnost nego za utjehu, da vidimo kako je vjera ozbiljna stvar. Kako nije lako vjerovati, ali kako onaj koji snažno doživi Isusovu prisutnost u svome životu i nevjeru i okorjelost pretvara u duboku vjeru i predanje. Utjeha nam je da i apostoli nisu tako lako povjerovali, ali kada su povjerovali da su bili neustrašivi navjestitelji evanđelja.

Braćo i sestre, molimo za svu našu nevjeru i okorjelosti srca i u ovim trenucima i u ovom vremenu. ima je puno i u Crkvi i izvan Crkve. Nemojmo se sablazniti poradi toga niti čuditi da i oni koji su pozvani naviještati evanđelje zapravo imaju okorjelo srce ili su često ispunjeni nevjerom. Molimo za njih! Molite za nas! Zato je važna ljubav kao temelj i ishodište vjere jer ona čini sposobnim vjerovati i pretvoriti okorjelost i nevjeru u puninu vjere i u srce ispunjeno prisutnošću Uskrslog Spasitelja. I sve to samo s jednim ciljem, da pođemo po svem svijetu i da propovijedamo evanđelje svemu stvorenju. To je naša zadaća, to je naše poslanje, sve drugo u odnosu na to je manje važno i manje bitno. Zato nas naša uskrsna vjera poziva da ne zamijenimo ono drugotno, manje bitno, s onim što je najvažnije.

Na taj smo navještaj svi pozvani, bez obzira na različite staleže, zanimanja, jesmo li neuki ili učeni, svi smo kršteni snagom Kristovoga Duha i svima nam je na različite načine povjereno evanđelje, to neizmjerno blago. S puninom vjere i sa srcem poučljivim budimo njegovi svjedoci, navjestitelji svemu stvorenju.

 

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...