Sveučilišna kapelanija

 


Veliki ponedjeljak 2019.

PONEDJELJAK VELIKOG TJEDNA

Iz Evanđelja po Ivanu (12, 1-11)

Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.

Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« To ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!«

Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.

Ovaj odlomak stavlja pred nas dva načina, dvije vrste odnosa prema Bogu. Najprije Judina reakcija koja nije loša po sebi, zatim Božji pogled na ljudsku ljubav. Mogli bismo reći da Judin način odgovara čak Isusovom nauku. No, pokušajmo obrazložiti tu Judinu reakciju. Dragocjena pomast prolivena! Juda je – kao što znamo – odgovoran za financije i kao takav procijeni tu pomast visoke vrijednosti na 300 denara, a to znači 300 radnih dana. Dakle, 300 dnevnica prolivenih jednim potezom na Isusove noge. Koje li štete! Koje li nerazumno trošenje! Iz financijske perspektive Judino razmišljanje stoji; ali ljubav vidi stvari drugačije od računovodstvenih servisa, od blagajnika, ekonomista. Marija, Lazarova sestra, htjela je na taj način izraziti Isusu svoju zahvalnost što joj je vratio brata iz groba. Možda je i osjetila da će joj uskoro Isus biti oduzet.

No, trebamo priznati da je ovdje lako kritizirati. Lako je kritizirati ovdje one koji nastoje nešto činiti, ali ne ide im baš. Svaka kritika mora biti čin odgovornosti. S kritikom moramo biti u mogućnosti objasniti ono što bismo mi učinili umjesto druge osobe. Ali ne samo ono što bismo učinili, nego činimo li to doista. Inače bi kritika bila kao što je ovdj slučaj – samo ljubomorno tužaljkanje onih koji djeluju iz loše namjere, pred onima koji nastoje činiti najbolje što znaju iz ljubavi. Judina pobuna nema nikakve plemenite koristi. Uostalom takav stav ga vodi kasnije do izdaje. Marijina gesta nju vodi još većoj ljubavi prema Gospodinu, i usuđujem se reći do mnoštva onih nogu koje lutaju po svijetu i traže utjehu i ljubav.

Marija „pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom.“ Osjećala je dužnu zahvalnost prema Isusu koji prihvaća tu gestu zahvalnosti. On je osjetljiv na ljubav koja je sadržana u toj gesti. Vidi da takva gesta nagoviješta njegovu skoru smrt. Ta pomast najavljuje onu drugu kojom će njegovo mrtvo tijelo biti pomazano za grob.

Miris pomasti napunio je cijelu kuću. Za evanđelista Ivana, to znači da će se ta zahvalna ljubav uskoro raspršiti na cijeli svijet po radosnoj vijesti Isusova uskrsnuća. Isus je dao svoj život za mene. Za uzvrat bih mu trebao darovati svoj život u služenju braći i sestrama!

Slika: Artus Wolfaerts – Mary Magdalene Anointing Christ’s Feet in the House of Simon the Pharisee

 


Sveti Josip – odgojitelj!

Vjerujem da s posebnom radošću slavimo danas svetog Josipa, velikog sveca, tihog, poniznog i diskretnog. Naša je radost još veća kada znamo da zahvaljujući njemu možemo se danas malo odmoriti jer nam je neradni dan. Tome je svakako dobrim dijelom doprinio i naš Veliki Kancelar kardinal Josip Bozanić kojemu od srca čestitamo imendan!

Sveti Josip je jednostavan čovjek koji je imao jasni životni projekt: osnivati obitelj. Taj projekt će se ostvariti ali na način kako je Bog htio. Može se reći da se Josipov plan ostvario preko Božjeg poziva koji ga je vodio neplaniranim putevima. Josip prihvaća Božji plan i svom snagom ga ostvaruje. Naime, „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.“ (Mt 1,24)

Josip dobiva poslanje da bdije i čuva. Treba bdjeti nad Marijom i Isusom, i čuvati ih. I učinio je to s velikom diskrecijom, poniznošću, u tišini, ali s jednom trajnom prisutnošću i potpunim predanjem, pa i kada nije sve razumio. Od zajedničko života s Marijom do hodočašća u Jeruzalem preko Isusova odrastanja Josip je bio tu. Pored Marije u uobičajenim događajima kao i u burnim i teškim trenucima brinući se za svoju obitelj.

Josip nam je slika i primjer izvršavanja svojih obveza i ostvarenja svojeg životnog poziva u tišini, bez buke i okrivljavanja Boga za trenutke nejasnoće, niti sebe uzdizanja u trenucima uspjeha. Osluškivao je Božju riječ i nastojao je učiniti sve kako je ostario u svakodnevici. Nije želio ostvariti svoju volju, već Božju volju u svemu. Takva Josipova pozornost na Božju riječ učinila ga je i pozornim i pažljivim prema onima koji su mu povjereni, s kojima je okružen.

Razmišljati o svetom Josipu u kontekstu naše sveučilišne zajednice potiče nas da prisvojimo njegovu samozatajnost unatoč uspješnom ostvarenju Božjeg plana, njegovu istinsku brigu za svoje. Možemo reći da je sveti Josip na taj način odgojitelj ne samo mladih studenata, već i svih nas – nastavnika i djelatnika. Jer svojom brigom, uzdiže druge, svojom poniznošću daje drugima na važnost. To ne znači puki nestanak u masi, već ostvarenje onog što je bitno, sa sviješću da smo svi obični smrtnici kojima je potrebna Božja milost bez koje ćemo uvijek uzaludno tragati za prolaznom slavom.

Sveti Josip; Foto: www.discerninghearts.com

Sveti Josip bi nam trebao biti uzor: U njemu vidimo kako odgovoriti Božjem pozivu, s dobrim raspoloženjem, spremnošću, ali i jasno uočiti što je središte našeg kršćanskog poziva: Isus Krist. Stoga, unatoč raznim poteškoćama i izazovima s kojima se susrećemo bilo na studiju, bilo kao profesori ili djelatnici, naučimo poput svetoga Josipa stavljati Boga u središte naših obveza, briga i čitavog svog života. Jedino na taj način možemo imati čvrsti oslonac koji nas drži postojanima usred svih životnih situacija.

Neka nam svima sveti Josip bude suputnik, zaštitnik na putu vjere!

Odilon Singbo
Sveučilišni kapelan

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...