Sveučilišna kapelanija

 


Tko je krajnji sudac?

22. travnja 2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

Braćo i sestre, kao što znate pandemija koja je pogodila naš svijet bila je izvor raznih rasprava ne samo na društvenoj razini, nego možda čak najviše na razini življenja i obrazloženja nekih nauka vezanih uz našu katoličku vjeru. Veliki je broj onih koji su mi se i osobno javili u strahu i s pitanjima je li ovo znak Božje kazne? Kažnjava li nas Bog time? Treba priznati da u načinu na koji živimo svoju vjeru, ponekad hodamo po krajnostima. Tako će netko toliko govoriti o Božjem milosrđu, da ostavlja dojam da ne postoji kazna ni posljedica za grijehe. Isto tako će netko toliko insistirati na razne oblike kazne, da se skroz skriva milosrdno Božje lice. Mudrost nikada nije bila u krajnostima. Jedno je sigurno postoji kazna, postoji i milosrđe našeg Gospodina. Naravno da se nameće pitanje a kako te dvije stvari „funkcioniraju“? Bez pretenzije da obrazložim ovdje crkveni nauk, jednostavno bih rekao da čovjek sebe kažnjava svojim grijesima; i osjećaj nemira i odbačenosti koji često nosi u sebi, plod je grijeha, ali i zatvorenosti prema istinskom pokajanju i uvjerenju da mu Bog može oprostiti. Isto tako evanđelja obiluju događajima koji jasno opisuju Božju spremnost na oprost tamo gdje vidi da se čovjek trudi, da je svjestan svojih lutanja. Bog se uvijek odriče kazne, i prigrli čovjeka. Sjetimo se rasipnog sina. Neopisivim stanjem kajanja, prihvaćanjem mjesta koje mu sada pripada – mjesta najamnika – dobio je kraljevski doček. Zanimljivo je pratiti Matejevo evanđelje o sudnjem danu. Jedni idu vječno kraljevstvo, a drugi u vječni oganj. No, ono što daje raspodjelu je upravo način na koji je svatko živio za života. Prema tome, Bog na kraju prima samo ono što smo mu donijeli svojim djelima ili nedjelima, i donosi zaključak. Postoji onaj znakovit događaj kod Kristovog križa. S Isusom su na križu bili razbojnici. Kao što znamo Isus je desnom – čijem se zagovoru svakako treba često moliti, jer je svetac zadnje prilike – dakle, njemu Isus obećava večeru u nebeskom kraljevstvu i to isti da: „Zaista, zaista kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju.“ No, ono što je još zanimljivije je činjenica da Isus ništa ne govori onome koji mu se rugao. Jedan je kardinal u šali rekao da s obzirom da je taj razbojnik cijeli život bio snalažljiv, ne bi se čudio da ga vidi u nebu, tj. da je ipak uspio taktično „prevariti“ Isusa koji ga je primio u kraljevstvo. No, bilo kako bilo znakovita je ta Isusova šutnja. Ne sudi mu, ne odgovori mu ništa. Ostavio je sud u rukama i u riječima tog lijevog razbojnika.

Braćo i sestre, zašto sam imao potrebu dijeliti ove misli s vama? Razlog je u središnjoj rečenici današnjeg evanđeoskog odlomka koji mnogi teolozi smatraju središnjim odlomkom Ivanova evanđelja, a glasi: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Dakle, to je nepobitni i neiskorjenjiv Božji naum. Kako mi stojimo s tim? Kako stojimo s vjerom? Svakako da ne bi bilo dobro da bezumno mislimo da možemo izigrati, iskoristiti tu Božju ljubav. Ali opet ne bi bilo dobro da se postavimo kao suci braći i sestrama. Dopustimo Bogu da bude Bog. A mi prihvatimo svoj položaj da bez obzira na razinu našeg obrazovanja ili ne, obični smo ljudi, punih manjkavosti, i potrebnih Božje naklonosti i ljubavi. Kako će Bog na kraju riješiti računice s nama? Ja vam o tome nemam pojma. To je njegova stvar. 

 

 


Jedno srce i jedna duša

21. travnja 2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

Dok danas slavimo Dan Odjela za povijest koji je na našem Sveučilištu vezan uz datum osnivanja Zavoda svetoga Jeronima u Rimu, ujedno liturgija slavi velikog sveca Anzelma, biskupa i crkvenog naučitelja. Ako tražimo neki sažetak glavnih karakteristika onih koje crkva smatra svetima – poput sv. Jeronima i Anzelma – onda je to ljubav prema Božjoj riječi i život za braću i sestre. To je ono što današnje prvo čitanje posebno opisuje. Naime, „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.“ Nalazimo se u vremenu posebnog značenja, a o tom vremenu će se puno pisati ne samo iz biomedicinske, psihološke, ekonomske, sociološke perspektive, nego i povijesne. Jer je ovo povijesni događaj. A kakva će biti glavna obilježja tog povijesnog trenutka – tijekom i nakon korone? Postavljam ovo pitanje jer nije ovo vrijeme pukog opisa događaja ili pasivnog promatranja, nego i povijesnog angažmana. Naime, u spomenutom odlomku, rečeno je da su novi obraćeni bili jedno srce i jedna duša. Bili su zajedno, odnosno sve im je bilo zajedničko. To zajedništvo se najprije očitovalo u toj malenoj kućnoj crkvi. Danas smo kao društvo raspoređeni po raznim zajednicama. Poslovni zajednica, obiteljska zajednica, prijateljska zajednica, sveučilišna zajednica, odjelna zajednica, itd. Svatko ima dakle prostor gdje može očitovati ljubav prema Božjoj riječi i zajedništvo s drugima. Ako nas opća i osobna povijest može pamtiti po tome, onda naš život ne bi bio uzalud. Povijesni događaji, iako traže objektivnost, nepristranost, ovi u kojima se nalazimo traže angažman, uključenost i brigu za druge. Tako ćemo biti sinove utjehe, a ne sinovi interesa i proračunatosti.     

U današnjem evanđeoskom odlomku, čuli smo nastavak Isusovog razgovora s Nikodemom, uglednim i intelektualnim Židovom. Nakon što je Isus najavio važnost rođenja odozgor, Nikodem upita: „Kako se to može zbiti?“ Znakovita je Isusova primjedbe: „Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?“ Koliko ovo Isusovo zapažanje vrijedi i za nas danas koji se smatramo intelektualcima! Prema ovoj Isusovoj logici, pravi intelektualac je onaj koji je otvoren prema nebeskim stvarima koje nam je on objavio svojim uzdignućem na križu: „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Izvan tog okvira, lako možemo upasti u intelektualizam bez duha, ili se pretvorimo u – kako se kaže u narod – mlatače prazne slame i prodavače magle. Pravi intelektualni život traži unutarnje raspoloženje prema onome što nas nadilazi. A povijest – ova koju živimo – poučit će nas sigurno da unatoč količini našeg znanja i tehnoloških dostignuća, ipak ima još puno toga što nas nadilazi i poziva na Nikodemovo traganje za istinskim i ispunjenim intelektualnim i duhovnim životom.  

Drage naše studentice i studenti, dragi nastavnici, hvala vam na vašem povijesnom angažmanu na najstarijem Odjelu našeg Sveučilišta. Čestitam svima vama na čelu s pročelnikom Mariom Kevom – koji danas iznimno i u ime svih vas ovdje s nama na ovoj svetoj misi. Molim vas da u znanstveno-povijesnim istraživanjima i radu, ne zaboravimo ovaj stav Nikodema – učitelja u Izraelu. To je stav traganja za istinom, za Bogom u duhu istinske vjere i ljubavi prema čovjeku i Domovini. Sve što je izvan toga nije povjesničara dostojno.

Draga braćo i sestre, neka nas sve prati zagovor svetog Jeronima i svetog Anzelma, Amen!    

 

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...