Sveučilišna kapelanija

 


Jesi li spreman za osobnu promjenu?

Homilija, 4. travnja 2020.

Braćo i sestre, prije svega dopustite da vam kažem koliko mi je drago što nas Gospodin svaki dan okuplja makar na ovakav način. I od srca vam hvala na svim vašim podrškama i što na razne načine dajete nam do znanja koliko vam ove svete mise znače u ovim neizvjesnim vremenima. No, znamo da tko se drži Boga njemu sve ide nekako jer zna da nije sam, da nije zaboravljen i da je neizmjerno ljubljen. I zaista možemo iskusiti tu Božju ljubav na poseban način u ovakvim vremenima. Zapravo usuđujem se reći da tko uspije u ovim okolnostima ostati vjeran Bogu u molitvi i dobrim djelima, taj sigurno nema se čega bojati. Znam da su vremena teška. Naime, kada svaki dan primamo vijest da nam je prijatelj ili član obitelj zaražen, kada znamo da nemamo pristup svojim starijim roditeljima u raznim domovima ili u kućama, kada čujemo koliko ljudi dnevno umiru, ili kada se na trenutak sjetimo odlaska naše prijateljice Anamarije Carević u nedavnom potresu, nije nam lako. Ovih dana se puno raspravlja o tome kako obnoviti razrušene zgrade i domove po Zagrebu i okolici. To je dobro. No, nadam se da mislimo i na našu Anamariju koja je – usuđujem se reći – dala svoju mladenački život za naš grad, za našu zemlju. Znam da će mnogi reći: Ah jadni roditelji! Međutim vjerujte mi nisu jadni. Naprotiv, mnogi su zadivljeni veličinom snage kojom zapravo tješe druge kada i njima treba utjeha. To se zove vjera. Stoga mi je drago da možemo i na ovakav način zahvaliti Bogu na daru takvih kršćanskih obitelji koje usred životnih oluja pokazuju i potvrđuju da ima Boga… Neka nas sve nose riječi današnjeg psalma: „Djevojke će se veselit u kolu, mlado i staro zajedno, jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveseliti nakon žalosti.“

Vratimo se kratko na današnji evanđeoski odlomak. Razmišljajući o njemu najradije bih da nije napisan. Zašto? Zbog raznih pritisaka i protivština koje Isus proživljava od farizeja i glavara svećeničkih. A jedini razlog je u tome što se borio za dobro ljudi. Zauzimao se za čovjeka. No, kada se vratimo na početak ovog odlomka onda shvatimo kako je Lazarov povratak u život postao važan element za daljnji Isusov život. On je vratio čovjeka u život, a sad njega ljudi žele predati u smrt. Vidimo da i pred čudesima ima ljudi koji ostaju tvrda srca. Ne vjeruju. Možemo se pitati: u ovim vremenima, jesmo li unatoč svemu prepoznali neke trenutke kao trenutke Božjeg čuda u našem životu i jesmo li ojačali svoju vjeru kroz to? Ili nas i dalje drži ona oholost koja nam pomračuje srce pred evidencijama Božjih čudesa u našem životu? Pomislite na trenutak na sva čudesa koja su se dogodila kroz tisućljeća kršćanstva! A i dalje se borimo s nevjerom. Pomislimo na razna Marijina autentična ukazanja s čudesnim ozdravljenjima! Nakon svega toga, nismo se do kraja obratili. Onda se nameće pitanje, hoće li nam ovi događaji pomoći da se u nama dogodi neka promjena, jer ako nam čudesa ne obrate, možda ipak hoće životne drame.

Draga braćo i sestre, približavamo se najvećoj drami koja se dogodila u povijesti ljudskog roda, a to je Isusova smrt na križu. S obzirom na okolnosti u kojima ćemo slaviti ove dane, bilo bi dobro da si postavimo nekoliko pitanja: Što sam do sada naučio kroz sve ove tragedije? Kakav uskrs očekujem za svoj život? Jesam li malo rastao u istinskoj vjeri? Usmjerujem li svoj pogled prema Isusovom i mojemu uskrsnuću ili gledam samo velike petke kroz koje prolazimo?  I razmišljajmo o ovome: svi želimo da se stvari mijenjaju, da se svijet mijenja. No, svatko se treba pitati: Jesam li spreman za osobnu i iskrenu promjenu u nekom segmentu mojeg života? Budimo hrabri i postojani jer je uskrsna zora na pomolu!

vlč. Odilon Singbo, 
Sveučilišni kapelan

 


«Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste!» (Iv 10,34)

3. travnja 2020.

Homilija rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željka Tanjića

Braćo i sestre,

čini se da smo mi ljudi suvremenog doba doslovno shvatili ove riječi Svetoga Pisma, ne u logici svetopisamskoga duha nego onako kako nama odgovara. Zar se mi ljudi zapadne kulture i civilizacije ne ponašamo kao bogovi te posebice posljednja tri stoljeća sve činimo kako bi zamijeniti Boga, postavili sebe ili ideologije, ideju napretka, nacije, ekonomiju, konzumerizam, ljepotu na njegovo mjesto. Snagom vlastitoga uma, snagom vlastitih sposobnosti, logikom napretka možemo učiniti sve. Bog nam ne treba, mi smo bogovi.

Naravno, ta ideja o ljudskoj povijesti nije ništa novo. Sjetimo se samo Prometeja koji je ukrao vatru bogovima i koji je zapravo slika onoga što i mi želimo.

No logika Pisma je drugačija, ono nam govori o ljudskom dostojanstvu koje proizlazi iz stvorenosti na sliku i priliku Božju i dar je Boga koji od nas ništa ne skriva i kojemu ne trebamo ništa krasti jer smo njegova djeca i njegovi prijatelji. Mi u sebi nosimo božansku iskru. Božja smo stvorenja, Njegova smo djeca. Bog nas ljubi u svome Sinu kao svoje prijatelje. Po Isusu Kristu darovan nam je pristup otajstvu Trojstvene ljubavi i imamo udioništvo u božanskome životu. To je logika koja priznaje da je Krist Sin Božji.

Upravo zbog toga su ga htjeli kamenovati, ne zbog njegovih dobrih djela koje je pokazivao, nego zbog tvrdnje koju je izrekao, da «sebe Bogom pravi», da je Bog. A Isus to uistinu jest. To je ono što dohvaćamo nutarnjom logikom naše vjere, našega predanja jer prepoznajemo da su On i Otac jedno. I vjerujemo Njegovim djelima onako kako su ne samo zapisana u Svetom Pismu nego se i kroz povijest očituju po svjedočanstvu mnogih njegovih učenika, po svjedočanstvu i životu Crkve, po svjedočanstvu svih onih koji su ispunjeni Njegovim duhom preobražavali i preobražavaju ovaj svijet čineći ga znakom Božjega kraljevstva, ali znajući i vjerujući da se Božje kraljevstvo ne ostvaruje vlastitim snagama, da se ne ostvaruje su protiv Bogu, da se ne ostvaruje bez Boga, nego da je Bog onakav kako nam je pokazao svoje milosrdno lice u Isusu raspetome zapravo izvor i ishodište, uvir i smisao toga Kraljevstva.

Braćo i sestre, trenutni izazovi pred kojima živimo pozivaju nas da dobro razmislimo o onome što živimo, kako razmišljamo i kako oblikujemo svoje živote, odnose, svoja društva. Možda će nam ova kriza pomoći da shvatimo da ne možemo graditi društvo bez Božje prisutnosti. Da se ne možemo praviti bogovima. Da ne možemo misliti da i nas ne mogu zahvatiti nevolje za koje smo mislili da pripadaju nekom drugom svijetu. Djeca i dalje umiru od gladi u Africi i drugim dijelovima svijeta. Postoji mnoštvo izbjeglica koji trpe i pate, mnoštvo gladnih, mnoštvo onih koji žive u neljudskim i nepravednim uvjetima. Ali mi mislimo da je negdje daleko, da se to nama ne događa, nama koji smo postali poput bogova, koji smo izokrenuli svetopisamsku logiku.

Molimo Gospodina da nas ova kriza kroz koju prolazimo nauči poniznosti, da nas nauči vidjeti kako  smo u sebi ispunjeni darom Božjeg stvaranja i ljubavi, suprotno logici koja se pojavila već u samim početcima, logici sotone koji poziva da budemo bogovi bez i protiv Boga. To ne može biti logika onih koji vjeruju u Krista. Mi vjerujemo Njemu koji nam očituje Očeva dobra djela. I mi vjerujemo da je On i u ovakvim trenucima raspet i pogođen našim patnjama i bolima, djeluje u povijesti i želi nam pokazati da ta povijest, naš život, naši odnosi, mogu imati sasvim drugačiji tijek. Otvorimo stoga svoje srce, svoje domove, naše društvo, Crkvu djelovanju Kristovog Duha. Da uistinu vidimo da bez Gospodina ne možemo ništa i da se ne vodimo mišlju da smo mi bogovi koji ne trebaju pravoga Boga. Imajmo povjerenja u Gospodina koji nas uvijek iznova pohađa i koji i u nevolji čuje naše vapaje i uslišava nas.     

 

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...