Sveučilišna kapelanija

 


Kako možeš biti tako siguran u sebe?

Propovijed sveučilišnog kapelana
Zagreb, 21. ožujka 2020.

Braćo i sestre,
Božja riječ nas uvijek iznenađuje svojom aktualnošću do te mjere da se može reći da u svakoj situaciji, možemo naći odgovor na životne dileme pod uvjetom da tiho i sabrano osluškujemo Božji glas preko njegove riječi.

U današnjoj prispodobi možemo primijetiti nešto neobično. Naime, Isus jasno ističe da postoje pobožni ljudi koji provode svoj život htijući imati kontrolu nad drugima. Zapravo, žele gurnuti druge što dalje od Boga, a sebe što bliže Bogu. No, sva sreća, ne možemo se igrati s Bogom i ne može se praviti Bogom. Stoga nam Isus daje ovu znakovitu prispodobu.

Usred ove Korizme i situacije koja nas sve pogađa Isusova prispodoba bi nas trebala probuditi malo, da se bavimo onim što je bitno za život. Jučer nas je Gospodin poučio o pravoj zapovijedi, a danas nas uči kako se držati pred Bogom i pred bližnjima. Kako ponizno zauzima mjesto koje nam pripada i kako pustiti druge da žive posebnost svog života.

Kao što ste mogli primijetiti u evanđelju, Božja kamera je najprije pokazala prvu klupu sinagoge, odnosno crkve. Ili bolje rečeno, naš farizej se sam gurnuo u objektiv Božje kamere. Možemo reći da je Isusu zanimljivo i neobično da se netko može na taj način gurati tamo gdje nije pozvan. Prva mjesta dodjeljuje Bog, a ne čovjek sam sebi. Koliko nas ima koji se volimo gurati u prve redove ovog svijeta! Volimo puno toga izgovoriti kako bismo ispali bolje nego što jesmo. Zapravo želimo ostaviti dojam drugima, ali i Bogu. Želimo ispasti, a onda padnemo vrlo nisko.

Čuli smo molitvu ovog farizeja. Zanimljiva je ta molitva. Prije svega farizej je dobro započeo svoju molitvu: Bože, hvala ti! Ispravna kršćanska molitva uvijek treba započeti sa zahvaljivanjem. Danas smijemo zahvaliti Bogu na situaciji u kojoj se nalazimo, jer nam to pomaže cijeniti neke stvari što smo do sada uzeli zdravo za gotovo. Nadalje, farizej nabraja ono dobro što čini: „Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.“ Farizej je na neki način u stalnom korizmenom vremenu. Naime, Isus nam je na početku Korizme dao tri lijeka: molitvu, post, djela ljubavi. Farizej moli, posti, daje desetinu. Sve što nabraja je točno. Ne laže. Savršeno. Ali on postaje primjer kako ne treba provoditi ne samo korizmeno vrijeme, već svoj duhovni život. Po čemu? Jer se uspoređuje s drugima i gazi po njima. Nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili — kao ovaj carinik. Isus ne prihvaća takav stav usporedbe, mržnje i udaljavanja drugih. Pozvani smo biti jako oprezni, jer je ova prispodoba za sve nas, posebno u ovo vrijeme kada unatoč raznim uputama ima koji su samouvjereni i nastavljaju u ime prerevne vjere banalizirati zdravstvene mjere i time ugrožavati ne samo jednog, nego više ljudi. Ako želimo svi biti na kraju pobjednici, onda se trebamo osloboditi onog farizejskog u nama. A to su oni stavovi ili rečenice kojima mislimo da stručnjaci pretjeruju, da ne vjeruju u Boga, da su mnogi vjernici pod utjecajem sotone. Kako možeš biti tako siguran u sebe?

Tim svojim stavovima jednostavno sebe uvjerimo da ne možemo voljeti neke ljude, da su otpadnici, da su ni više ni manje, nego kao ovaj carinik. I s obzirom da ih mi ne možemo razumjeti i voljeti – jer njihov život nije po našem revnom sudu onako kako treba biti, ponavljam po našem revnom sudu – onda ni Bog ih ne smije razumjeti i voljeti. No, Bogu hvala, čovjek nije Bog. Stoga će na nebu biti zaista velikih iznenađenja. No, nadam se pozitivnih. Ako ljubimo Boga, onda bismo se najprije trebali baviti svojim životom, svojim lutanjima i slabostima, a ne tuđim.

A sada Božja kamera se okrene, zapravo Isus zumira tamo gdje i na način na koji nije naš farizej očekivao, i svojim svjetlom obasjava grešnog, naizgled odbačenog, ali skrušenog carinika. Da, naš carinik se osjeća grešnim do dna duše. A Isus kaže da je on bio opravdan. Jer iskreno priznaje da je jadno i grešno stvorenje: Bože, milostiv budi meni grešniku! I tim riječima je postao Božji miljenik. I danas smo svi pozvani da postanemo svjesni svoje grešnosti, i da smo svojim grijesima ugrozili sebe i ovu zemlju koju nam je Bog dao. A sada, rješenje se nalazi u skrušenosti i molitvi za oproštenje. Drugo, da se u našem životu nikada ne uspoređujemo ni s kim. Jer je svatko od nas jedinstven. Treće, nikog ne mrziti. Bio li on nama simpatičan ili ne. I na kraju ne smatrati sebe pravednim pred Bogom. Amen!

Vlč. Odilon Singbo
Sveučilišni kapelan HKS-a

 


Samo jedna: zapovijed ljubavi

Braćo i sestre,

zaista mi je drago što se možemo opet na ovaj način okupiti oko Božje riječi, rekao bih oko križa Kristova, jer svakog petka, osobito u korizmenom vremenu spominjemo se njegove muke za nas. Kristov križ nam upravo tumači ono bitno u našem životu. Sada zbog nastale situacije imamo više vremena o tome razmišljati. Barem se nadam. Nekad smo se žalili što ne stignemo ovo, ili ono napraviti. Često ponavljamo riječi nemam vremena. A sada je promjena logike. Sad imamo, osim naravno onih koji su angažirani na razne načine u ovoj situaciji pandemije. I kada čovjek uspije pronaći vremena za sebe, onda se u njemu javljaju razna životna pitanja. Što je najvažnije za mene? Čemu dati prednost u mojem životu? Na što stavljati naglasak? Kako živjeti svoj život da bude Bogu mio? Jesmo li na dobrom putu? Je li naš život zaista ispunjen? Puno je pitanja koja si čovjek postavlja. Ponekad kroz ta pitanja mislimo da je prezahtjevno živjeti kršćansku vjeru, jer ima puno zabrana, puno zapovijedi itd. Međutim, današnjim odlomkom evanđelja, vidimo da to nije točno, te da imamo samo dvije zapovijedi koje su zapravo samo jedna: zapovijed ljubavi

Kada je pismoznanac upitao Isusa: što je to najvažnije u životu, koja je prva, prioritetna zapovijed u životu jednog čovjeka, Isusov odgovor je bio više nego jasan: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!« »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.« „Slušaj!“ Znamo što ova prva riječ znači za židovski narod. Ovo treba biti vrijeme slušanja i osluškivanja. Prije svega Gospodina Boga svoga. Što nam želi poručiti kroz sve ono što proživljavamo. Zatim, slušati mjerodavne osobe i institucije koje se brinu kako za naše tjelesno, tako i za naše duhovno zdravlje. Usred konfuzije, skloni smo biti svi pametniji od stručnjaka, od crkvenih poglavara. To je možda jedan sindrom našeg vremena u kojem, kada nastaje neka kriza svi smo odjednom jako pametni, zapravo prepametni. Oprez! S Kristovim vjernicima ne smije biti tako. Zašto? Zato što nas obvezuje zapovijed ljubavi prema Bogu, prema bližnjemu, prema sebi. A ljubav često puta ne razumije sve. Zapravo ne treba sve razumjeti. Nego je jedna važna karakteristika ljubavi da budemo tu, blizu, solidarni,  u dobru i u zlu. 

Ovo je zaista vrijeme kada možemo na opipljiv način pokazati koliko ljubimo jedni druge. Jer ljubiti znači napraviti sve za dobro drugoga. A za to ne moramo imati nikakav razlog osim same ljubavi. Kakva bi bila ljubav koja ide putem ugrožavanja drugoga? Kakva je ljubav koja ide putem neposlušnosti ljubljenoga, neprestane kritike, omalovažavanja, pametovanja, nepovjerenja? Zar je to ljubav? Nipošto!

Znam da se nalazimo u vremenu određene zbunjenosti, izgubljenosti, nejasnoće. Međutim, to je ujedno vrijeme milosti. Ovo nije vrijeme tragedije, to je vrijeme prilike i povratka bitnome. Živjeti u ovom vremenu, usuđujem se reći da to znači živjeti milosno vrijeme. No, nadam se da ćemo napokon krenuti konkretno živjeti ove Isusove riječi. Da nakon svega ne padne sve ovo u zaborav i da opet ne krenemo putem neljubljenja Boga i čovjeka. 

U ljubavi prema bližnjemu, nastojimo kao ukućani reorganizirati prioritete našeg obiteljskog života. Što smo do sada zanemarili? Kako ćemo sada provoditi svoje vrijeme zajedno. Da ne postane vrijeme napetosti, svađe, nervoze, jer smo u međuvremenu bježali u svoje poslove i obveze, a sada odjednom moramo biti zajedno. Ovo je vrijeme milosno. Ovo je vrijeme ljubavi. Ovo je vrijeme zajedništva. Iskoristimo ga na dobro svih nas. Amen!  

 

vlč. Odilon Singbo, sveučilišni kapelan

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...