Sveučilišna kapelanija

 


Milost Božja!

Propovijed sveučilišnog kapelana
Zagreb, 24. ožujka 2020.

Braćo i sestre,

Usuđujem se reći da je zapravo velika milost što živimo baš u ovom vremenu. Koliko god ovo čudno zvučalo, meni je milost što sam baš u ovom trenutku, u ovom dijelu planeta zemlje, što sam u Zagrebu koji nije pogođen samo virusom, nego i potresom. I nikad u životu nisam osjećao Boga tako blizu koliko ovih dana. Kao što nikad nisam u životu ovako intenzivno osjećao što to znači biti čovjek. Sve je to dakle milost. Zašto? Zato što nismo u onom površnom raspoloženju kojim obično promatramo tragedije koje se događaju tamo negdje daleko od nas. Pa onda je naša reakcija obično: „Ah jadni ljudi, nek im Bog bude na pomoći“ i nakon tog idemo svojim obvezama kao da se ništa nije dogodilo. Sada smo svi u tim tragedijama. I to je milost.

Kada promatramo sve što imamo sada zbog odgovornog poziva da odgovorno „ostanemo doma“, onda zapravo shvaćamo koliko smo do sada dijelom krivo živjeli. Živjeli smo za neke prividne sadržaje sreće. Živjeli smo za stvari koje gomilamo, a nikako da nas ne ispunjaju do kraja. Živjeli smo za puno toga. Jednako tako, postajemo svjesni dragocjenosti nekih stvari koje smo do sada imali, a da nismo znali dovoljno dobro cijeniti. Naime, zbog cijele situacije oduzeta nam je mogućnost spontanog i prijateljskog zagrljaja. Vjerujem da mnogi sada sto puta razmišljaju prije nego daju poljubac, ako ga uopće daju. Odrekli smo se stiska ruku. I odjednom shvatimo: Kako je lijepo moći nekog zagrliti? Kako je lijepo primiti poljubac, držati se za ruku, stisnuti se uz nekoga? O Bože, kako je to lijepo? A koliko nam to sada nedostaje! I kao što je znakovito postavljeno pitanje u prvom čitanju: »Vidiš li, sine čovječji?« Vidiš li kako je sve to jednostavno, banalno, a opet duboko i životno? Zagrljaj, poljubac, stisak ruku, tako jednostavne geste, a tako životne!

Koliko opipljivih solidarnosti u ovom vremenu! Ovdje na Sveučilištu, naši hodnici su prazni. Nema više koraka i osmjeha naših studenata. Nema rasprava i raznih konferencija naših profesora. Nema marljivog djelovanja naših djelatnika. Praznina odzvanja našim hodnicima, uredima i predavaonicama i pomaže meni osobno shvatiti: Koliko sam osiromašen bez vas, dragi studenti, djelatnici, nastavnici, prijatelji!

Još jedna stvar svjedoči o ovom vremenu kao vremenu milosti. Naime, nakon potresa ili tijekom ovih potresa koji uzdrmaju naš grad Zagreb i okolicu, čovjek ne može živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ne znam kako je s vama, ali od nedjelje, sada drugačije čujem šum vjetra. Pa čak me zvuk frižidera – ili pak koraci mojih ukućana budu u meni reakciju: Eto opet potresa! »Vidiš li, sine čovječji?« koliko smo zapravo plašljivi i nemoćni! Ali to je milost. Jer su nam se udovi i osjetila napokon otvorili prema zbivanjima oko sebe. Čak drugačije sada čujemo zvuk kazaljke na satu!

Čuli smo u današnjem odlomku evanđelja. Čovjek je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. A Isus ga upita: »Želiš li ozdraviti?« Odgovori mu: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda. Kako tužno, a opet kako lijepo. „Gospodine, nikoga nema!“ Tužno! Ali nakon tuge slijedi radost: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!“ Ovih dana je tužno vidjeti stanje našeg glavnog grada, ali je radosno vidjeti koliko vas je bilo koji ste mnogim majkama s djecom, mnogim starijima, bolesnima, usuđujem se reći privremenim beskućnicima rekli: „Ustani, hajdemo, nema veze, tu smo za vas!“ Dragi naši vojnici, volonteri na svim raznima, hvala vam što poput Isusa dižete palog čovjeka.

Draga braćo i sestre, naše su glave ovih dana prepune pitanja, pogotovo pitanja o Bogu. Ali Bog ne želi našu nesreću, nego našu sreću. Možda bi bilo dobro da naša pitanja o Bogu polaze od načina na koji živimo prema njegovima zapovijedima, da malo se saberemo i da shvatimo: Bog je na našoj strani. A s obzirom da on uvijek nađe put i način da nam to pokazuje ponovno poslušajmo dio psalma iz današnje liturgije: „Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojimo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u srce mora.“ Znakovito, zar ne?  »Vidiš li to, sine čovječji?«

 


Gospodine, daj da vidimo!

Mnogi se danas trude opisati i definirati svijet, kulturu i društvo u kojem živimo. Postoji mnoštvo političkih, socioloških, filozofskih i drugih teorija koja na pitanja o tome što je obilježje našega vremena nude različite odgovore ili ih barem pokušavaju naznačiti. Unatoč razlika među pojedinim teorijama, ponekad i onih temeljnih, postoji i nekoliko činjenica oko čije se važnosti slažu sva promišljanja.

Jedna od činjenica koju svi smatraju važnim obilježjem našega društva je ona koja govori o važnosti sredstava masovne komunikacije. Tvrdi se kako živimo u «globalnom selu» u kojem važne vijesti u nekoliko minuta dosežu svaki kutak naše planete. Naš je život nezamisliv posebice bez interneta i televizije. Da toga nema ne bismo danas mogli biti ni na ovaj način povezani u ovom misnom slavlju. «Magična kutija» nešto je čega se gotovo nitko ne želi lišiti. Svjedoci smo kako u mnogim domaćinstvima postoji i više televizijskih prijamnika. Pomoću televizije možemo sve vidjeti, smatraju mnogi. Ona nam omogućuje da zavaljeni u vlastite fotelje imamo cijeli svijet pred sobom. Osim toga tehnika nam omogućuje da snimimo sve ono što nam se čini važnim u životu. Kako bismo jednoga dana mogli vidjeti na kakav su način odrastala djeca. Kako bismo vidjeli na kakav smo način slavili rođendane i imendane. Na kraju i vjerujemo da se dogodilo samo ono što smo vidjeli na televiziji ili što smo snimili. 

I današnje nam evanđelje govori o tome kako je važno vidjeti. Govori o susretu Isusa i slijepca. Zanimljivo je kako je Ivan opisao ovaj susret: «Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja». Kao da vidimo Isusove oči koje gledaju i vide. To su oči kroz koje Bog gleda svijet i vidi čovjeka u nevolji. Nama se često čini da je Bog slijep i da ne vidi što se događa u našemu svijetu. Da ne vidi ni našu sadašnju nevolju. Zašto onda činiti dobro ako Bog ne gleda i ne vidi? Ako on ne vidi sve je dopušteno. 

Eto zašto je važna rečenica «Isus prolazeći ugleda…». Postoji Božji pogled koji se prepoznaje u Isusovom pogledu, koji se ne zadržava na površini nego prodire u dubinu ljudskih srca, osjećaja i misli. Ne poradi kontrole, poradi suda, nego kako bi ljubio i kako bi dao i nama mogućnost da vidimo i ljubimo. To je pogled koji na prvi pogled ne čini ništa spektakularno, koristi se pljuvačkom i zemljom kako bi omogućio slijepcu da progleda. Pljuvačkom i zemljom kao izričajem onoga svakodnevnog, naizgled nedostojnog, ali u Kristovom pogledu i njegovim rukama izričajem spasonosnoga.

I nas krštenje čini prosvijetljenima, omogućuje nam da kroz vjeru vidimo drugačije. Da vidimo život, svijet, nas same pa i Boga na sasvim drugačiji način. No da bismo mogli vidjeti dubinu Isusovih očiju potrebno je priznati vlastitu sljepoće a to se nama, djeci dvadesetoga i dvadeset prvoga stoljeća čini nemogućim. Mi sve dobro vidimo, ništa ne izmiče našem pogledu, oči su nam stalno širom otvorene kako bi upile neprestani pokret slika koje nas nigdje ne ostavljaju na miru. Mi smo «prosvijećeni» idejom kako o nikome nismo i ne smijemo biti ovisni, kako uvijek trebamo prvo gledati sebe i svoje potrebe, kako drugi postoje da bi ispunili naše želje i prepoznali naše poglede. Ne, mi nismo slijepi i nemoguće je da to budemo. Teško nam je shvatiti da stalno gledamo i da baš stoga što na trenutak nismo sposobni sklopiti oči živimo često u stanju stalne zaslijepljenosti. 

Portugalski nobelovac Jose Saramago u knjizi «Ogled o sljepoći» na sebi svojstven način progovara kroz likove: «Zašto smo oslijepili, Ne znam, možda ćemo jednom doznati razlog, Hoćeš li da ti kažem što ja mislim, Reci, Mislim da nismo oslijepili, mislim da i jesmo slijepci, Slijepci koji vide, Slijepci koji uz zdrav vid, ne vide.»

Zato je za nas kršćane važno, posebice u korizmenom vremenu otkriti Isusov pogled, duboko se zagledati u njegove oči, u njima odmoriti i izoštriti vlastiti pogled spram bližnjega, svijeta i stvarnosti. On je onaj koji nam omogućuje da progledamo i da ne budemo slijepi pored zdravih očiju. Tek kada to učinimo vidjet ćemo koliko smo zasljepljenim mnoštvom nepotrebnih pogleda i slika. I ako uspijemo uhvatiti Isusov pogled onda će nam i sve ono što nam posreduju sredstva komunikacije postati drugačije dobit će svoje pravo mjesto u našemu životu.

Jedna arapska poslovica kaže: «Dođi k meni s tvojim srcem i ja ću ti dati moje oči». Kada se dvije osobe vole, jedna počinje svijet vidjeti očima druge. Ljubav je ona koja stvara čudo pogleda kojim se sve mijenja. To se čudo nije moglo dogoditi Židovima iz evanđelja jer nisu bili spremni ljubiti, jer je u njihovom srcu vladala sljepoća. Jesmo li mi spremni susresti blag i zahtjevan Isusov pogled kako bismo gledali novim očima srca? Prije toga moramo priznati «Gospodine slijepi smo, želimo vidjeti».

Prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor

 

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...