Sveučilišna kapelanija

 


On me posla

Homilija rektora prof. dr. sc. Željka Tanjića 27. 03. 2020.

Braćo i sestre,

današnja čitanja stavljaju pred nas dvije skupine ljudi. Prva skupina su oni koje knjiga Mudrosti naziva bezbožnicima. Oni u Evanđelju nisu tako predstavljeni, nego upravo suprotno. Predstavljeni su kao veoma pobožni ljudi koji su iščekivali Mesiju ali svojim djelima su pokazivali sasvim suprotno. Bezbožnost i kriva pobožnost zapravo se približuju, zapravo su kao lice i naličje jedne te iste medalje. Bezbožnost i kriva pobožnost nemaju pred sobom pravu sliku Boga i nikako ju ne mogu prepoznati, premda ponekad kako smo čuli u Evanđelju tvrde, da tu sliku poznaju. Tako smo čuli da pobožni Židovi kažu mi znamo odakle je Isus, ali kad pravi Krist dođe nećemo znati odakle je.

Za ovoga koji je pred nama mi znamo tko je. Isus im čak daje za pravo: da, poznajete me i znate odakle sam. To je zapravo površno znanje, to je znanje koji im ne omogućuje da upoznaju pravoga Mesiju. Znanje koje im ne omogućuje da uđu u zajedništvo s njime, znanje koje im ne omogućuje da budu ispunjeni njegovom prisutnošću i da dopuste da promijeni njihove živote. Takav je slučaj i sa bezbožnicima iz prvoga čitanja, oni su zapali u svoju viziju života, u njima je ljutnja, u njima je zavist, u njima je nesposobnost prihvaćanja dobra, u njima je nerazumijevanje puta i života pravednika. Umjesto da se obrate, da progledaju, oni izmišljaju načine kako će pravedniku napakostiti i kako će time zapravo sakriti sva svoja zlodjela.

No, pravednik i Krist nam pokazuje drugačiji put. Oni predstavljaju drugu skupinu ljudi. Krist nam pokazuje kako izići iz svoje bezbožnosti, iz svojih krivih pobožnosti, kako i na koji način slijediti put pravednikov, kako izbjeći da i mi zapadnemo u zavist, da i mi gledamo zlim okom i srcem one koji čine dobro te Kako izbjeći da se u našim srcima i u ovakvim trenucima nevolje i poteškoća ne rode bezbožne misli koje nas udaljuju od Boga.

Koji je to put? To je put upoznavanja Krista koji nije došao sam od sebe, nego je sve primio od onoga koji ga posla. Od Oca. Zato Isus ne samo na ovome mjestu nego i na drugim mjestima Evanđelja snažno naviješta „ja ga znadem jer sam od njega i On me posla“ ! Isus, braćo i sestre, niša nema svoga vlastitoga. Sve je primio od nebeskog Oca i nama daruje ono što je od Njega primio. Ništa ne drži svojim, ništa ne drži vlastitim, kao da njemu pripada. On zna da je izvor Njegovoga poslanja upravo u zajedništvu s nebeskim Ocem.

Zato nas po ovom euharistijskom slavlju i kroz ovaj način našega zajedništva, kroz našu molitvu pa i kroz trpljenja i patnje u poteškoćama ovoga vremena Isus poziva da otkrijemo drugi i drugačiji izvor vlastite osobnosti, vlastitog života, vlastitog jastva, vlastitih djelovanja. Kako bismo kroz sve ovo prošli uistinu obraćeni i promijenjeni i spoznali da izvor života nije u nama samima, da ništa ne možemo vlastitim snagama. Da se time ne možemo hvaliti, nego da sve dobivamo od nebeskog Oca po Kristu i ispunjeni njegovim Duhom. Ako ćemo ovu Kristovu logiku koja mora proći i kroz patnje i kroz muku i kroz smrt, ali vodi uskrsnuću, prihvatiti kao svoju onda ćemo vidjeti i koje je naše poslanje u ovom trenutku koji je stavljen pred nas. Onda ćemo vidjeti na koji ćemo način i mi iz zajedništva s nebeskim Ocem, iz zajedništva s njegovim Sinom, djelovati u našim životima i u zajednicama, među ljudima kojima smo poslani, upravo kao svjedoci tog Njegovog zajedništva s nebeskim Ocem. Poziv je ovo svima nama da još dublje upoznamo Krista, da još dublje spoznamo koja je snaga u našoj vjeri i kako bi bili svjedoci Onoga koji je Krista poslao da nas otkupi za vječnost. Amen

 


Bog je dobar prema narodu!

Propovijed sveučilišnog kapelana
Zagreb, 26. ožujka 2020.

Braćo i sestre, da bismo razumjeli ove Isusove riječi potrebno je vratiti se onim trenucima čudesa koja je učinio subotom i zbog kojih ga njegovi sunarodnjaci optužuju da ne poštuje Mojsijev zakon subote, tj. odmora od svih aktivnosti. Farizeji ga žele osuditi i po mogućnosti uništiti. To je zabrinjavajuće je ovo zlo koje se želi nanijeti Kristu dolazi iz srca ljudi koji provode svoje dane proučavajući Božju riječ, ali nisu sposobni prepoznati milosni trenutak: Dolazak Kristov. Vidite, za nas ovo znači da postoji opasnost da budemo obuzeti religioznim fanatizmom i raznim interpretacijama Božje riječi. Čovjek može ponekad doslovce shvatiti Božju riječ, umjesto da svjetlom razuma uđe u bit, u dubinu onoga što Bog od njega očekuje. Tada je sposoban vršiti razna zlodjela, i to u ime Boga. Ne mora nužno značiti neko fizičko djelo, može biti najviše verbalno nasilje u raznim oblicima. To je nije Božji put. Božje srce djeluje drugačiji.

No, vratimo se na današnje prvo čitanje koje nam može služiti kao primjer krivog shvaćanja veličine Božjeg srca. Imamo jednu situaciju: Narod je odustao od Boga nakon što ga je izveo iz egipatskog ropstva. Pošao je naopako – kako nam kaže pisac. Što je ovdje posebno? Bog je bio dobar prema narodu. To je činjenica. A kako narod uzvrati? Nezahvalnošću. I to je činjenica. Nadalje, odustati od Boga zbog svojih grijeha i svoje nezahvalnosti, nije nužno drama, to je vjerojatno samo početak drame, jer uvijek postoji mogućnost povratka. Međutim, drama ovdje nastupa kasnije. Naime, „Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice, žrtve mu prinijeli uz poklike: ‘Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!‘“ Narod je, dakle, i dalje imao potrebu za Bogom. To je činjenica. Ali je načinio Boga po svojoj mjeri. To je drama. Drama je kada i mi danas duboko u sebi nosimo potrebu za Bogom, ali nalazimo zamjenske bogove koji nas ne mogu spasiti. Sada je vrijeme kada smo pozvani pitati se: Što je Bog do sada učinio u našem životu, a za koje nismo mu zahvalili? Drugo, kakvim zamjenskim bogovima smo napravili dramu u svojem, ali i u tuđem životu?

Nastavak teksta govori nam o Božjem gnjevu kojim je htio raspaliti i istrijebiti nevjerni narod. Ovdje oprez! Previše ovih dana interpretiramo tragedije kroz koje prolazimo kao znak Božjeg gnjeva. Ako je to stvarno naša interpretacija, onda možda nismo još sreli istinskog Boga. Bog ponekad prijeti – to je istina – ali nikad ne uništava. No, možemo se ipak pitati što ili tko uništava naš život i ovaj svijet? Ako znamo dobro promatrati svoj život i svoje navike; ako ponizno uronimo u svoje srce, da, u svoje, a ne tuđe srce, onda ćemo vrlo brzo naći odgovor.   

Ključni trenutak dolazi Mojsijevom intervencijom. Ovdje vidimo kako je naš Bog slab na nas. Mojsije se zauzima za nevjerni narod, nabraja i Bogu sva njegova obećanja. A na kraju što smo čuli? „I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.“ Braćo i sestre, to je naš Bog u koga vjerujemo! I kada nam je dobro i kada prolazimo kroz životne potrese, On nas toliko ljubi, da nam nikakvo zlo ne želi. I kada zaprijeti, poslije se ražali i oprašta. Ali, netko se mora poput Mojsija zauzimati za narod pred Bogom. Tu je naša zadaća. Najprije zadaća mene kao svećenika, tebe kao člana jedne obitelji. Stoga je danas najvažnije pitanje: Za koga se ti zauzimaš pred Bogom? Za koga živiš ovaj svoj život? Odgovor na to pitanje ne trpi odgađanje!       

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...