Select Page

Sveučilišna kapelanija

 


Za kakvim dobitkom trčiš?

8. travnja 2020.

Homilija Sveučilišnog kapelana Odilona Singboa

Jučer smo čuli Ivanov izvještaj iz dvorane posljednje večere, a danas nam liturgija ponovno stavlja isti prizor na razmatranje, ali ovaj put iz pera svetog Mateja. Zašto? Da shvatimo da smo svi potencijalni Juda, sposobni za izdaju. Ali da nas Gospodin ne prestaje upozoravati. Jedan dominikanac, koji je bio odgovoran za odgoj budućih dominikanaca pariške provincije, smatrao je prigodnim na koncu Drugog svjetskog rata okupiti novake svojeg reda da im poruči: „Upravo smo bili obaviješteni o strahotama koje su nacisti učinili u koncentracijskim logorima. No, mislite li vi, koji ste zakoračili u redovnički samostan, da ne možete učiniti tako nešto?“ I prije nego su budući redovnici dali odgovor, taj odgojitelj doda ovo: „Ako odgovorite: O ne! Ne bismo mi nikada činili takvo zlo! Onda odmah napustite ovaj samostan, jer s tim stavom ništa ne razumijete o ljudskoj naravi!“ Drugim riječima, svi smo sposobni za najgore kao i za najbolje. A ako nismo možda do danas učinili ono najgore, to dugujemo kvaliteti naše obitelji, našeg odgoja i obrazovanja koje smo primili, strahu od kazne ili onog što će ljudi misliti o nama, strahopoštovanju ili pak o nedostatku prilike da to činimo. Budimo Bogu zahvalni na tome!

Ovdje Juda postavlja jedno znakovito pitanje glavarima svećeničkim: „Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati?“ Što ćete mi dati? Interes! Svaki put kada tražimo neki svoj interes protiv dobra naše braće i sestara, ponovno izdajemo, prodajemo, predajemo i razapinjemo Krista. Stoga budimo jako pažljivi i pitajmo se što to zaista tražimo ili želimo u svojem životu? Za kakvim dobitkom trčimo? Za trideset srebrnika? U tih trideset srebrnika se nalaze sve ljudske i nezdrave ambicije. Sve okrutno što može čovjekovo srce učiniti. I Bog zna koliko toga ponekad nosimo u srcu. Ne samo po pitanju ambicije, nego i načina na koji mi mislimo da bi društvo, Crkva i ljudi trebali funkcionirati. Jednostavno želimo upravljati svijetom umjesto Boga, prema nekim našim logikama za koje mislimo da će to spasiti svijet. Bogu hvala, čovjek nije Bog!

„Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije. A Juda, izdajnik, prihvati i reče: „Da nisam ja, učitelju?“

Braćo i sestre, Isus se nalazi za stolom sa svojim prijateljima, učenicima, zapravo s onima koji su postali njegova obitelj. Obiteljski stol, objed, simbol zajedništva, simbol radosti, prilika za razne viceve i zezanja, prilika za hvaljenje ukusne hrane i kulinarskih sposobnosti kuharice. Stol koji okuplja rodbinu i prijatelje. Stol mira i pomirenja, postao je u ovom slučaju stol podmetanja i izdaje. Sada kada imamo više vremena biti zajedno za obiteljskim stolom, pazimo da ga ne pretvorimo Judin doživljaj obiteljskog stola. Stoga se možemo pitati, s kakvim raspoloženjem želimo sjediti za blagdanski stol ovih dana?      

 

 


Izdaja u srcu otajstva spasenja

7. travnja 2020.

Homilija rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta, prof. dr. sc. Željka Tanjića

Braćo i sestre,

kao predokus onoga što ćemo slaviti u Vazmenom trodnevlju, danas u litrurgiji čitamo odlomak Ivanovog evanđelja koje nam govori o dramatičnim događajima na posljednjoj večeri. Događaje koje smo mi navikli promatrati  kao nešto samorazumljivo i uobičajenim pogledom i načinom razmišljanjima Ivan opisuje uistinu na dramatičan način. Taj događaj je bio toliko dramatičan da nam Ivan na početku izvješća svjedoči da je Isus bio potresen u duhu. U trenutku kada slavi posljednju večeru, u trenutku kojeg mi prepoznajemo kao ustanovljenje euharistije kao spomen Njegove muke i Njegove smrti koja će se dogoditi na Golgoti, Isus je potresen. Zašto je potresen? Potresen je zbog svega onoga što se događa, ali ponajprije zbog dramatičnih odnosa između Njega i Njegovih učenika.

Ne razmišljamo često, braćo i sestre, da je zapravo u središtu posljednje večere ne samo ono čega se mi spominjemo u slavlju, nego i ljudska nesposobnost da prepozna Božju blizinu, Njegovu slavu i Njegovo djelovanje u našem životu i u povijesti.

U središtu ovog izvješća stoji izdaja. Izdaja koja se događa upravo na posljednjoj večeri, izdaja koja se događa zajedno sa Isusovim predanjem i Njegovim potpunim činom ljubavi za nas, s nakanom da proslavi Oca i da se Otac proslavi u Njemu. Nije izdaja nešto što dolazi prije i poslije, nego upravo u trenutku  koji obilježava naše spasenje. U hodu kroz korizmu navikli smo slušati kako su Židovi osporavali Isusu ono što On jest, kako ga nisu prihvaćali, kako ga nisu razumjeli, a Ivan nam zapravo otkriva još dramatičniju činjenicu. Ta ni njegovi učenici koji su bili s njime, koji su mu bili najbliži nisu razumjeli niti shvatili, niti srcem i životom prihvatili ono što je Isus živio i naviještao.

Braćo i sestre, nemojmo misliti da se tako nešto dogodilo samo na posljednjoj večeri. Ono se puno puta dogodilo u povijesti Crkve pa i u našim osobnim životima. Kada gledamo odnos između Isusa i njegovih učenika koji se ovdje izrijekom spominju Petar, Juda i učenik kojega je Isus ljubio onda vidimo da nam Ivan ne taji ništa od onoga što pripada njihovom odnosu kao prijatelja, ali i odnosu između Boga i čovjeka. Radoznalost s pitanjem: tko je taj? Blizina u kojoj mu se ljubljeni učenik privija na grudi! Želja da se Isusa nasljeduje iz blizine pa makar ta želja daleko nadilazila Petrove sposobnosti, njegovu snagu i njegovu stvarnu spremnost. Želja da se bude prvi.  Judino nerazumijevanje Isusovog poslanja, koje je  dovelo do izdaje. Odlaskom u noć u tom najljepšem trenutku našega spasenja Njegov učenik odlazi od njega u noć ne prepoznajući svjetlo koje dolazi od Isusa.

Braćo i sestre, svi smo mi ponekad onaj učenik kojega je Isus ljubio, ponekad smo Jude, ponekad smo poput Petra, nemojmo se bojati priznati to. Koliko puta smo i mi zatajili i izdali Gospodina. Ali, On stoji posred nas, kao onaj koji je potresen i našim izdajama i našim zatajenjima i našom preuzetnošću u kojoj mislimo da samo našim snagama možemo nešto ostvariti. On stoji i On je posred nas, On nas hrabri, On nas jača, On nas upućuje na ono bitno:  da je  važno proslaviti Nebeskog oca i prepoznati da u njegovom činu predanja, poniženja i smrti  zapravo slavi Boga.

I danas i ovih dana kada ćemo  u praznim crkvama slaviti blagdane koji su pred nama čini nam se da je to najdramatičnije što nam se može dogoditi, ali nije. Najdramatičnije što nam se može dogoditi da u svojoj svakodnevici, da u svome kršćanskom poslanju ne budemo vjerni Gospodinu, da nemamo razumijevanja za ono što nam On želi reći. Možda nas danas više nego ikada Isus poziva da ne budemo poput Jude, da ne mislimo da mi znamo što Gospodin treba činiti, pa u ovim trenucima. Da ne mislimo da mi znamo kako se on treba ponašati, da ne mislimo da On treba odgovoriti našim društvenim, političkim projektima koje je i Juda imao te ga je želio prisiliti da se ponaša onako kako je on mislio da je dobro za spasenje židovskog naroda.

Ne, Isus nas poziva da u Njegovom predanju, u Njegovom poniženju, u Njegovoj spremnosti da se žrtvuje za nas, prepoznamo i Njegovu proslavu. Onda ćemo biti sposobni ići skupa kamo On ide i bit ćemo sposobni nasljedovati ga na Njegovom putu. Zato je ovaj događaj i svaka euharistija dramatična jer govori i o prijateljstvu i o izdaju, govori o ljudskoj slabosti, neodlučnosti, o ljudskim planovima koji zapravo često idu putem kojim Bog ne želi da hodimo. Ali Isus je posred nas, On nas ohrabruje, On nam pokazuje drugačiji put, On ne okreće leđa iako je svjestan onoga što mi činimo. I zato je euharistija, i zato je posljednja večera i zato su ovi dani oni u kojima slavimo našu slobodu. Bog nam omogućuje da budemo slobodni pred njim i ne želi nas neslobodne, želi da srcem vjerujemo Njemu i da srcem prepoznamo da je on Gospodin koji daruje život i pravu slobodu. Amen.

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...