Sveučilišna kapelanija

 


Bog svojom mudrošću razoružava srca

Homilija sveučilišnog kapelana Odilona Singboa

Ponedjeljak 30.3.2020. 

Draga braćo i sestre, ako mislimo da se Korizma sastoji samo u odricanju od 3 kvadratića čokoladice ili smanjivanju obilnih objeda ili količine dima kojim zagađujemo vlastita pluća i okoliš, onda smo još daleko od Kristove logike. Ovo je vrijeme koje poziva na Božju mudrost, koja nema veze s logikom ovog svijeta koja se često puta sastoji u izgledu, ugledu, posjedovanju, i ocrnjivanju drugih. Dovoljno je usporediti današnja čitanja s načinom na koji razmišljamo – ne samo jedni o drugima, nego i o Bogu – i onda možemo vidjeti radikalne oprečnosti. Pustimo Suzanu iz prvog čitanja čija je ljepota i neodoljivost pomutila pamet i mudrost staraca i promatrajmo – usuđujem i nju tako nazvati – ni manje lijepu, ali poniženu Suzanu iz evanđelja.

Vidimo da farizeji, još jednom žele primijeniti zakon mimo osobe, i to površno, jer je ovdje na sudu samo žena, a ne i muškarac preljubnik. Dakle, ovdje nema širine i objektivnosti u načinu suđenja. Lukavosti i pristranosti čovjekovoj nema kraja! „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ evanđelist doda da time žele iskušati Isusa. No, Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. Puno je tumačenja o onome što je tada pisao po tlu. No, dozvolite mi da preskočimo taj detalj za koji ćemo na nebu pitati Isusa da nam sam kaže što je tada pisao. U svakom slučaju, ovaj trenutak je sigurno pomogao farizejima da sami osluškuju smisao svog pitanja i svog stava. Isus je – koristimo suvremeni jezik – napravio jednu psihološku pauzu koja je mogla pomoći farizejima da odustaju od ubojstva kamenovanjem, ali i da vide vlastitu grešnost. No, okorjelosti čovjekovog srca, teško pomaže psihološka pauza. Braćo i sestre, to je užasan prizor kada muška mržnja pada na slabost žene – pa makar ona bila kriva. Koliko ima samo nasilja po našim obiteljima, i koliko ima žena koje poput Suzane šute, prihvaćajući svoju krivnju, ponekad i šute makar nevine! Pogledajmo kako Bog sudi. Nakon svojeg hijeroglifskog poteza po tlu, umjesto da sudi ovoj Suzani, Isus se obraća bradastim sucima: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ Koje li mudrosti u Isusu! Ovih dana smo mogli u medijima čitati razne optužbe na razne ljude, bilo na medicinske djelatnike, bilo na crkvene poglavare. Mogli su ovako, mogli su onako. Ljudi umiru, medicinski djelatnici jedva stoje na nogama, ali ima koji poput ovih sudaca drže kamen u ruci i žele baciti na one koje baš sada okrivljuju za svašta. A Isus svima nama poručuje: „Ako stvarno nikad nisi sagriješio, baci kamen. Hajde baci ga!“ Drugima riječima, ti koji misliš da si pametniji, da sve znaš, da vidiš stvari bolje, da su drugi krivi, da si ti uvijek, ali baš uvijek u pravu itd., vrati se svojoj nutrini. Uroni malo u sebe, pogledaj se u Božje ogledalo.“ Možda nismo tako teško sagriješili poput Suzane, ali samim time što osuđujemo, stavljamo sebe iznad drugih i zauzimamo Božje mjesto i mi smo jednako grešni.

Misliš da si bez grijeha, jer postiš dva puta tjedno, jer daješ desetinu Crkvi, jer obavljaš razne pobožnosti, ali ono što se događa u tvojoj glavici protiv bližnjeg nije baš za pohvalu. Ovdje na zemlji – Isus jasno poručuje – svi smo grešnici na nekom području. Zanimljivo je da Isus nije rekao tko nije nikad učinio preljub neka baci kamen, nego tko je bez grijeha. Znači, da svi grijesi zaslužuju osudu. Možda je netko sebičan do srži, netko voli biti centru pažnje, netko je škrt do boli, netko obožava novac i samo gomila itd… Sve to zaslužuje osudu.

No, na kraju trebamo ipak barem ovaj put pohvaliti farizeje za hrabro i ponizno ponašanje, jer su nestali jedan za drugim počevši – kaže nam evanđelist – od starijih. Pokušajte samo osjetiti ono što su doživjeli farizeji. Nosiš kamen osude čvrsto i odlučno u ruci, a Bog te razoruža. Zapravo ti jasno pokazuje da onaj koji najviše zaslužuje taj kamen si ti. Ne znaš ni onda kada ti kamen padne s ruke. Osjećaš hladni znoj. I gledajući kroz retrovizor svojeg života i teškim, ali odlučnim koracima, nestaješ, jer si stariji i mudriji. Hvala vam dragi farizeji, što ste nam ovaj put dali lekciju poniznosti, iskrenosti, dirnutosti Božjom riječju i milosrđem. Hvala i tebi Suzana, jer si slika svakoga od nas! Hvala tebi Kriste, što osuđuješ uvijek grijeh, a ljubiš grešnika pozivajući ga na obraćenje. To posebno osjećamo u ovo vrijeme. Daj nam milost ići putem obraćenja, a ne osude; putem solidarnosti, a ne kritike, Amen.  

 

 


Potresen Bog

Draga braćo i sestre,

Kao što smo mogli primijetiti kroz misna čitanja, Božja riječ je kao naručena za nas u ovim događajima kroz koje svatko od nas prolazi na svoj način, ovisno o razini našeg duhovnog, psihološkog i tjelesnog raspoloženja. No, ako imamo danas priliku sudjelovati makar na ovakav način na svetoj misi, onda spadamo među one kojima je Božja riječ posebno upućena i traži iskreni odgovor.

Iskustvo smrti nikog od nas ne ostavlja ravnodušnim. Ovih dana promatramo u raznim zemljama kako se nose vlakovima i kamionima tijela mnogih ljudi preminulih zbog virusa. Odlaze s ovog svijeta bez onog osnovnog ljudskog susreta kojim iskazujemo svojim umirućima posljednju zemaljsku ljubav. Nema posljednjeg razgovora koji mnogima obično ostaje kao doživotna poruka. Nema ni ispraćaja u blizini rodbine kao znaka poštovanja i zahvalnosti prema pokojniku. I pitam se tko plače nad ovom našom braćom i sestrama, jer je rodbina mora ostati kod kuće? Tko?

Isus je u današnjem odlomku evanđelja pokazao da nije ravnodušan prema svemu što se događa s nama. Bog je pred gubitkom, pred smrću, pred suzama svojih prijatelja bio potresen. Zasigurno, Isus pokazuje svu svoju veličinu upravo u ovom: Nije Bogu svejedno kada vidi naše patnje, strahove, suze, gubitke. Ako mu nije svejedno – a nije – i ako ozbiljno shvaćamo njegovu borbu protiv smrti i patnje svake vrste, onda bi bilo neozbiljno, gotovo nekršćanski misliti da Bog kažnjava čovjeka, patnjom i smrću. Istina, treba priznati da svaki čovjek sama sebe dovoljno kažnjava raznim posljedicama svojih nedjela ili zlodjela. Bog naš je sućutan i blizu, i uvijek može činiti čudo tamo gdje naša ljudska logika misli da nema više izlaza. Naime, evanđelist Ivan opisuje kako je Lazar „već četiri dana u grobu“, a sama Lazarova sestra Marija kaže: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.“ Prema tadašnjem židovskom shvaćanju smrti i zbivanja oko pokojnikova tijela, ovo je značilo da zaista nema više života, da nema ni povratka u život. A Bog pokazuje svoju moć i potvrđuje da je uvijek za život. Braćo i sestre, da bismo razumjeli sve ovo, trebamo si posvijestiti ono što je po Isusu bitno, i bez kojeg u svetom pismu ne čini čudo, a to je vjera. Isus reče Mariji: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?“ Vjera! Imamo li je zaista? Računamo li iskreno na Boga, ne samo u ovim burnim i potresnim vremenima, nego inače u našem životu? Ako je imamo, ni smrt, ni gubitak, ništa nas ne može strašiti, jer shvaćamo: Ovaj je život – unatoč svim našim unutarnjima željama i borbama za opstankom – zaista prolazan.

Isus nam danas upućuje ohrabrujuće riječi. Naime, u njegovom razgovoru s Martom, dobili ono što je bit naše vjere, a to je da smo stvoren za vječnost, i da smo ovdje na zemlji pozvani se spremati za tu vječnost. „Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? Odgovori mu: ‘Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!’“ Opet preduvjet za tu vječnost je vjera. Stoga ne bojte se braćo i sestre! Ovo je milosno vrijeme za ojačanje naše vjere!

     Postoji jedna Isusova rečenica koja je donijela radikalnu promjenu ne samo u životu obitelji Marije i Marte, nego i u našem životu. Naime, Isus povika iza glasa: „Lazare, izlazi!“ Isus je bio potresen, i jedino što je htio je spasiti čovjeka. Danas smo svi poput Lazara, i nalazimo se u raznim grobovima koji su možda mračniji i strašniji od Lazarova groba. A Isus nam danas posebno poručuje: „Čovječe, izlazi!“ Izlazi iz groba svoje navezanosti na prolazno, izlazi iz groba svojeg grčevitog držanja svega što će iako propasti, izlazi iz groba ravnodušnosti, izlazi iz groba nevjere svake vrste, izlazi iz groba okrivljavanja drugih za sve loše što ti se događa u životu, izlazi iz groba svoje sebičnosti i samodostatnosti… izlazi! Svatko od nas može pronaći vlastiti i omiljeni grob u kojem se zakopao i iz kojeg iz raznih razloga se ne želi izaći. Naime, preduvjet da bismo jednog dana definitivno izašli iz groba zemaljske smrti za slavu uskrsnuća je upravo naša spremnost da izađemo iz ovih naših grobova. Nadam se da će nam svima ova zbivanja pomoći krenuti takvim putem istinskog izlaska iz groba za istinsko življenje svježine vjere. Nadam se!

Vlč. Odilon Singbo
Sveučilišni kapelan HKS-a

Foto: www.drivethruhistory.com

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...