Sveučilišna kapelanija

 


Smak moga svijeta!

1.4.2020.

Razmatranje sveučilišnog kapelana Odilona Singboa

Sva naša znanja i tehnologije, očigledno nas neće spasiti pred Bogom. Nemam ništa protiv znanja ni tehnologije koje nastoje biti u službi čovjeka. Međutim, oni nam pomažu samo za olakšanje našeg boravka na Zemlji. Pred Bogom nas neće spasiti, pogotovo ako smo ih koristili protiv čovjeka i stvorenog svijeta. Stoga čuvajmo se znanja i tehnologije koje ne usmjeruju prema ljubavi i ne ojačaju međusobnu ljubav! A što će nas onda spasiti? Spasit će nas unutarnje raspoloženje i predanje kojim prihvaćamo Božju istinu o našem životu. Isus nam stoga jasno poručuje danas: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ Toj istini vjerujemo ne nužno zato što je razumijemo, nego zato što je od našeg nebeskog Oca koji nam želi samo dobro i dati nam istinsku unutarnju slobodu unatoč tragedijama. Prihvaćamo ono što nam Isus kaže, jer znamo da je sam proživio sve to do križa kojeg se posebno spominjemo u ovom korizmenom vremenu, a još intenzivnije u ovom vremenu pandemije. Ne razumijemo sve. Nećemo razumjeti sve. Ali smo pozvani vjerovati da će Bog sve voditi na dobro. Je li nam netko ovo podmetnuo? Ne znam. Je li ovo Božja kazna? Ne bih rekao. Je li Bog zaista s nama unatoč svemu? Duboko u to vjerujem. Je li smak svijeta? Da. Ali onog svijeta koji smo nastojali živjeti u ograničenim okvirima našeg egocentrizma i umišljenosti, našeg praznog intelektualizma i neprimjerenog kritizerstva. Ako nije još smak takvog (moga) svijeta u nama, dao Bog da to bude što prije i da shvatimo jedno: biti čovjek je nešto uzvišeno zbog činjenice da se Bog utjelovio da nam pokazuje sliku prave čovječnosti. A prava čovječnost zove se: ljubav, solidarnost, iskrena briga za bližnjeg i za stvoreni svijet tj. za naš zajednički dom, univerzalno bratstvo u Kristu itd.

Vratimo se na današnje prvo čitanje (Dn 3, 14-20.24-25.28) jer sam toliko zadivljen pouzdanjem ove trojice (Šadrak, Mešak i Abed Nego) nasuprot moći kralja Nabukodonozora. Ova trojica su odbila klanjati se zlatnom kipu kralja, spremna biti bačena u peć užarenu. Svi su se predali osim ovih mladića. Naše društvo može misliti što hoće, ali među nama ima toliko mladića i djevojaka poput ove trojice koji ne žele baciti svoja koljena pred bogovima ovog svijeta, nego samo pred pravim Bogom. Pogotovo kada treba služiti nekom većem cilju, služiti Bogu u ljudima. Ova trojica pokazuju kako Bog vodi hrabre i ponizne i kroz vatru virusa i potresa, žive i zdrave. A ako i Bog to ne učini, pozvani smo mu ostati vjerni. „Ne treba da ti odgovorimo na to. Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti. No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.“ Dakle, spasio li nas Bog od svih tragedija ili ne, pozvani smo ostati vjerni i jednom će nam sve biti jasno koje nam je dobro učinio kroz sve ove nedaće. Ako u ovim trenucima odustajemo od Boga, onda u njega nismo nikada vjerovali, nego samo u njegovu pomoć ili u sliku koju smo imali o Njemu. A to je očito trgovačka i proračunata vjera. Kada zaista vjerujemo u Boga, vjerujemo u sve što čini ili ne čini u vrijeme kada mi želimo. Jednostavno prihvaćamo njegovu volju. Ako nas želi izbaviti iz užarene peći učinit će, a ako pak misli da je to put našeg vječnog spasenja ostat ćemo u peći.

No, poput Joba vjerujemo da je naš Izbavitelj živ. I da će nam donijeti spasenje i pomoći nam ostvariti smak našega ograničenog i sebičnog svijeta za dolazak nove zemlje u kojoj ćemo primjećivati jedni druge kao braću i sestre. 

 

 


Bez Boga nema punine ljudskosti!

Utorak 31.3.2020.

Današnje razmatranje sveučilišnog kapelana Odilona Singboa

Iskustvo odbijanja Boga i njegove spasenjske poruke gotovo je staro koliko i čovječanstvo. Uvijek nalazimo razloge da ne prihvaćamo zahtjevnost njegove poruke jer se ne uklapa u naše planove i viđenja svijeta. A opet kada „zaškripi“, kada nam ne ide, prvi i glavni krivac je uvijek Bog. Današnja čitanja jasno prikazuju tu nestalnost i nezahvalnost ljudskog srca. U prvom čitanju vidimo kako narod mrmlja protiv Boga koji ga je izveo iz egipatskog ropstva i Mojsija posrednika: „Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.“ Suočeni s današnjom pandemijom, mnogi već postavljaju takva pitanja, ali na drugačiji način. Kakav je taj Bog koji ovo sve dozvoljava? Gdje je sada Bog? Zašto nas je napustio? Imamo i imat ćemo još puno zašto? U ovim trenucima smo naglo upali u amneziju naše prošlosti i Božjih djela u našem životu. Kada nam je dobro išlo, kada smo se mogli kretati gdje smo i kako smo htjeli, onda ni na Boga nismo mislili. Zapravo smo ga gurnuli iz naših trgova, institucija, razgovora, obitelji. Druge stvari su postali bogovi za nas. I odjednom sada shvaćamo: bez Boga ne možemo, odnosno Bog nas je napustio.

Virus, potres, milosni su znakovi Božje prisutnosti. Dok s velikom tugom u srcu plačemo nad onima koji su izgubili svoje živote i domove, usuđujem se ipak reći da su ovo znakovi Božje prisutnosti i poziv na obraćenje i na međuljudsku solidarnost. Da napokon primjećujemo jedni druge, a ne samo svoje sebične i često puta nepotrebne potrebe. Da shvatimo da smo prolaznici, a vladari i stvoritelji svijeta. Posljedice nijekanja te Božje prisutnosti, mogu dušama donijeti još gore posljedice nego ovo što proživljavamo, jer tamo gdje čovjek ne priznaje Boga, zapravo niječe sebe i ide putem samouništenja.

U tome se nalazi Isusova žalost u današnjem evanđelju. On je sebe definirao onim riječima kojima se Bog objavio Mojsiju u knjizi izlaska. Ja sam koji jesam – ja sam prisutan Bog. Stoga Isus dva puta u ovom odlomku ističe da nevjera u njegovo božanstvo uzrokuje smrt u grijehu, a to je najgori oblik smrti. Smrt bez nade u spas: „Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim“; „Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac.“ Mi smo ljudi novog zavjeta, tj. ljudi koji su vidjeli i koji razmišljaju o Isusovom uzdignuću na križ. Jednako tako znamo za njegovo uskrsnuće kojim je pokazao nadmoć nad smrću koja nas često puta straši. Njegova riječ je i dalje tu i poziva na obraćenje. Vrijeme je da se odričemo okorjelosti svojeg srca, okrivljavanja Onoga koji nas je iz ljubavi stvorio, i da krenemo putem čovječnosti, a ne odbijanja Boga. On je tu i u ovim tragedijama, iako nam je teško sada prepoznati i prihvatiti tu istinu. No, jedno bi nam trebalo biti jasno: Bez Boga ne možemo biti ljudi u punini.      

 

 

 

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...